Sramotni tekst Nebojše Vukanovića o zločincu Mladiću: Smrt krvnika pretvorio u hvalospjev

Postoje trenuci u kojima bi čovjek, ako već nema dovoljno pijeteta prema žrtvama agresije i genocida, barem mogao pokazati minimum odgovornosti prema činjenicama. Nebojša Vukanović, šef Liste za pravdu i red, odlučio je učiniti suprotno.

Na dan kada je potvrđena smrt presuđenog zločinca Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, Vukanović je svoj tekst o sudskom postupku s Naserom Orićem pretvorio u opširan hvalospjev Mladićevoj vojnoj karijeri, njegovoj ulozi u agresiji i "ugledu među vojnicima".

Negdje pred kraj njegovog teksta stigla je poruka o tome kako "mržnja nije dobra", ali onda i rečenice kako se "ničijoj smrti ne treba radovati" i kako smrt ne treba politizirati.

Ironija

Teško je ne primijetiti ironiju, jer upravo je Vukanovićev tekst primjer onoga na šta navodno upozorava, politiziranja i relativiziranja ratne prošlosti. Smrt krvnika Mladića nije povod da se prešućuju činjenice o njegovoj ulozi u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici. Mladić je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, a njegova presuda nije stvar političkog stava, nego sudski utvrđenih činjenica.

Posebno je problematičan način na koji Vukanović u istom tekstu govori o Naseru Oriću. Orić jeste 2006. godine prvostepeno osuđen na dvije godine zatvora zbog propusta da spriječi ubistva i okrutno postupanje prema srpskim zarobljenicima. Međutim, dvije godine kasnije Apelaciono vijeće Haškog tribunala ukinulo je tu presudu i pravosnažno ga oslobodilo svih optužbi, uz obrazloženje da nisu bila utvrđena sva neophodna pitanja za njegovu krivičnu odgovornost.

Vukanović, međutim, svojim čitateljima servira samo prvi dio priče, onaj koji mu odgovara, dok drugi prešućuje. Tako Orića opisuje kao čovjeka koji je "osuđen zbog teških ratnih zločina", iako je konačni ishod postupka pred Haškim tribunalom bio oslobađajuća presuda.

Istovremeno, kada piše o Mladiću, Vukanović pronalazi prostor za čitavu biografiju: od njegovog djetinjstva, školovanja i vojničke karijere, preko Knina i "ugleda među vojnicima", do tvrdnji o njegovim sukobima s civilnim vlastima. O njegovoj odgovornosti za najteže zločine zbog kojih je pravosnažno osuđen ni 'mukajet'.

Degutantno

Posebno je degutantno što se u tekstu smrt Mladića koristi kao završnica priče o Vukanovićevom vlastitom sudskom postupku. Kao da suđenje za klevetu i smrt čovjeka koji je osuđen za genocid i druge najteže zločine nekako prirodno pripadaju istoj priči. Ne pripadaju.

Pritom Vukanović, pod plaštom apela protiv "mržnje" i "politiziranja", pokušava izgraditi sliku zločinca kao gotovo romantičnog vojnog heroja, dok presuđene činjenice ne postoje ni u fusnoti. Rat nije videoigra u kojoj se biraju samo heroji vlastite strane, a tuđe žrtve ostaju izvan kadra. I historija nije porodični album iz kojeg se izrežu fotografije koje nam se ne dopadaju.

Ratko Mladić je umro. Njegove presude nisu.