Ubistva staraca u zeničkom selu Šušanj nekažnjena gotovo tri decenije

Tek nekolicina mještana je ostala u selu Šušanj nadomak Zenice kada je 8. juna 1993. godine počeo napad na ovo mjesto, u kojem su tada uglavnom živjeli Hrvati.

Stjepan Hrgić je tada imao 50 godina.

"Bilo nas je malo, nismo se ni mogli braniti", kaže Hrgić i dodaje da je "oružje imao samo ko je bio na toj nekoj liniji", piše Detektor.

"Njih je bilo previše kada su nas napali, stotine i stotine. Žene i djeca su napustili selo, ostali su samo stariji i koji ili nisu mogli ili nisu htjeli ići. Osmoricu njih su ubili kod one tamo kuće", prisjeća se Hrgić.

Upozorenja mještanima da prvih dana juna 1993. godine slijedi napad pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) na ovo i susjedna sela u pravcu Viteza i Travnika, naseljena uglavnom Hrvatima, mnogi nisu shvatili ozbiljno, pogotovo oni stariji koji su odbili napustiti kuće.

U ovom selu, na 15 kilometara od Zenice, tik uz stari regionalni put koji preko sela Stranjani i Han Bila vodi prema Travniku, ubijeni su civili, od kojih su neki imali više od 80 godina. Selo Šušanj je do početka rata brojalo 430 stanovnika. Danas u selu živi tek njih dvadesetak, od 60 do 90 godina starosti.

Anto Vidošević prvi je povratnik u Šušanj nakon rata. Vratio se 1999. godine u kuću iz koje mu je tog 8. juna 1993. izveden 83-godišnji otac i potom ubijen na Ovnaku. Tog dana ostao je i bez sina Željka.

"Imao je 23 godine. Nije ubijen na liniji, nego dok je pokušavao pobjeći iz sela", kaže Anto.

Profesoru na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i dobitniku nagrade Tanenbaum centra iz New Yorka za mirovnu aktivnost u ratu i nakon rata fra Ivi Markoviću u Šušnju je ubijen otac, koji je tada imao 74 godine.

Ostatak teksta Detektora čitajte ovdje.