U kući neplaćene, na poslu potplaćene

Prema poslednjim objavljenim podacima Agencije za statistiku, za mjesec mart, u Bosni i Hercegovini su zaposlene 688.702 osobe. Od tog broja su 282.304 ili 40,99 odsto žene. Ukupan broj registrovanih nezaposlenih u odnosu na mjesec ranije se smanjio za 0,2 odsto, ali je broj nezaposlenih žena u istom periodu povećan za 0,1 odsto. Nezaposlenost je zajednički problem građana i građanki BiH, ali i dalje više pogađa žene. Nezaposlenost je istovremeno jedan od uzroka i jedna od posljedica rodne diskriminacije žena u bh. društvu, piše Mediaonline.ba.

„Bosna i Hercegovina je donedavno imala najmanji procenat učešća žena u radnoj snazi u Evropi, čak manji i od Albanije, što je presedan u odnosu na predratnu statistiku“, ocjenjuje Lejla Somun Krupalija, savjetnica u Centru za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu.

„Prije rata žene su činile od 34 do 51 odsto ukupne radne snage BiH, a sada se to učešće kreće između 38 i 40 procenata“, kaže Somun Krupalija.

Razloge ovakvog stanja Somun Krupalija pronalazi, između ostalog, u hiljadama godina starom stereotipu da je ženski prostor prostor kuće, a muški – prostor zarađivanja, u posljedicama rata koji je u prvi plan ponovo izbacio muškarca-ratnika, te činjenici da je ekonomska tranzicija u BiH najdrastičnije pogodila «ženska» radna mjesta.

„I povrh svega, drastično je promijenjena struktura socijalne podrške za cijelu porodicu. Ako ne postoji finansijska pomoć za čuvanje djece, brigu o starima ili osobama sa invaliditetom, sve te obaveze tradicionalno padaju u krilo supruzi, majci, kćerki. Slaba socijalna podrška je svakako jedan od razloga što je manje zaposlenih žena. Jedan od razloga zašto žene ne ulaze u trku na tržištu rada je i taj što im se ne isplati, jer gotovo 80 odsto svoje plate bi morale dati na čuvanje djece“, ocjenjuje Somun Krupalija.

Diskriminatorska pitanja pri zapošljavanju

Žene se susreću sa rodnom diskriminacijom već na prvom koraku pri zapošljavanju. U ne malom broju oglasa za posao bez vidnog i logičnog razloga traže se kandidati isključivo muškog pola, a prilikom intervjuisanja ženama se postavlja čitav niz diskriminatorskih pitanja. Da li ste udati, imate li djece i koliko, planirate li u skorijoj budućnosti roditi, da li ste u vezi, s kim živite. Ovo su samo neka od pitanja koja poslodavci postavljaju ženama koje traže zaposlenje.

„To je diskriminacija!“, kaže pomoćnica Ombudsmana BiH Amira Krehić.

„Mi nismo imali konkretne izjavljene žalbe ove vrste, ali generalno gledano, i sa stanovišta Zakona o ravnopravnosti polova, i sa stanovišta Zakona o zabrani diskriminacije, radi se zaista o rodnoj diskriminaciji žena, čak i o kršenju ljudskih prava u smislu zadiranja u privatni život.“

Institucija zaštitinika ljudskih prava BiH je tokom prošle godine zaprimila 191 žalbu na diskriminaciju, od čega su se 92 odnosile na diskriminaciju u oblasti zapošljavanja.

„Imamo i telefonske pozive i najčešće tako saznamo za slučajeve prijetnji da će žena ostati bez posla ako ostane u drugom stanju ili ako koristi porodiljsko odsustvo, da će biti premještena na drugo radno mjesto ili da će dobiti manju platu. Međutim, niko se ne usudi podnijeti žalbu, tako da ti slučajevi ne ulaze u zvaničnu statistiku“, kaže Krehić.

Praksa svjedoči da je gotovo po pravilu za muškarca veliki plus ako je suprug i otac jer poslodavac pretpostavlja da će i na poslu, kao i u porodici, biti savjestan i odgovoran, dok se za ženu majčinstvo i uloga supruge percipiraju kao otežavajuća okolnost jer se pretpostavlja da će svojim porodičnim ulogama u odnosu na poslovne uvijek davati primat. U naročito su teškoj poziciji samohrane majke, te žene starije životne dobi, a Lejla Somun Krupalija zaključuje:

„Svi hoće da zaposle mladu i sposobnu ženu, idealno između 25 i 35 godina starosti, sve ispod toga je premlado i neiskusno, sve preko je staro i iscrpljeno.“

Zakonodavstvo stimuliše diskriminaciju?

Direktor Udruženja poslodavaca Federacije BiH, Mladen Pandurević, ne spori da ovakva praksa pri zapošljavanju postoji, ali upozorava i na drugu stranu medalje.

Ni u kućnim poslovima žene nisu ravnopravne sa muškarcima. Istraživanja pokazuju da 75 odsto kućnih poslova obavljaju žene. Spremanje kuće je obaveza žene u 71 odsto slučajeva, pranje veša i suđa u 80 odsto slučajeva, kuvanje u 61 odsto slučajeva. Kada bi joj bili plaćeni svi kućni poslovi, žena bi dnevno zarađivala oko 20 evra. Muškarci se u kući bave sitnijim popravkama, u 84 odsto slučajeva zamjenom sijalica, i plaćanjem računa, u 61 odsto slučajeva, što podrazumijeva odlazak do šaltera, ali ne i finansiranje troškova računa, rezultati su istraživanja Evropske unije o svakodenvnim navikama stanovništva.

„Ako takva praksa postoji razloge za to treba tražiti i u pozitivnom zakonodavstvu koje "stimuliše" poslodavce na takvo ponašanje. Uporno i neprincipijelno nastojanje sindikata, i prihvatanje od strane vlasti, da se naknada porodiljama izjednači sa njihovom platom prije odlaska na bolovanje na teret poslodavca, da se produži dužina i onako najdužeg porodiljskog bolovanja u svijetu na dvije godine, da roditelj djeteta ima pravo na plaćeno odsustvo tri godine, da se uvede pravo na neplaćeno odsustvo do sedme godine života djeteta, da majke za svako naredno dijete imaju veća prava, itd itd, siguran sam da ne doprinosi zaštiti navedene kategorije, ali zato direktno utiče na eskalaciju problema“, kaže Pandurević, ističući da su sve članice Udruženja poslodavaca Federacije BiH pristupanjem udruženju prihvatila odredbe Etičkog kodeksa, koji zabranjuje diskriminatorsko postupanje po bilo kom osnovu.

Žene su plaćene manje

Žene nisu diskriminisane samo pri zapošljavanju, već i u pogledu visine zarade i mogućnosti napredovanja. Prema podacima Evropske unije, za isti posao i sa istom stručnom kvalifikacijom muškarci primaju u prosjeku 17,8 odsto veću platu. To praktično znači da žene moraju raditi godišnje 62 dana više da bi zaradile prosječnu mušku platu.

Prepoznajući ove činjenice kao problem Evropska unija je prije dvije godine ustanovilaEvropski dan jednake zarade. Procjene Ujedinjenih nacija govore da muškarci imaju pet puta veću šansu u odnosu na žene da postanu menadžeri. U prosjeku jedan od osam muškaraca može očekivati da dobije poziciju najvišeg rukovodećeg ranga, dok to isto može očekivati samo jedna od 40 žena.

Svoje viđenje daje i Lejla Somun Krupalija.

„Iskustva mnogih žena govore da se bez obzira na kvalifikaciju i radno mjesto od njih se očekuje da recimo skuvaju kafu kolegama ili da odu po doručak. Dakle, stereotipna uloga žene se prebacuje iz kuće na posao. Kad je riječ o razlici u visini zarade, ona je posljedica činjenice da su žene i dalje više skoncentrisane na niskobudžetna radna mjesta, zdravstvo, obrazovanje, socijalni rad, dok su muškarci u bolje plaćenim privrednim granama, a to je opet rezultat stereotipne podjele na muške i ženske profesije.“

Rodna diskriminacija žena na tržištu rada nije specifikum samo Bosne i Hercegovine, od nje pate i bogatija, i uređenija, i naprednija društva. Međutim, to svakako ne bi smjelo biti alibi da i u sledećem, kao i u poslednjem godišnjem izvještaju Vijeća Evropske unije za 2011. godinu o stanju ljudskih prava i demokratije ne bismo čitali zaključak da je malo ili nimalo učinjeno na poboljšanju položaja žena u bh društvu.