Tri decenije od svirepog ubistva Hakije Turajlića: Vizionar, privrednik i čovjek blage naravi

Bio je mudar političar, neprikosnoveni privrednik i menadžer, ali nadasve divan čovjek blage naravi, spreman u svakom momentu da sasluša druge i pomogne. Tako će u najkraćem svi oni koji su poznavali i s njim sarađivali opisati rahmetli Hakiju Turajlića (1936-1993).

Njegov život nasilno je prekinut u 57. godini života kobnog 8. januara 1993. godine. Hakija Turajlić, kao potpredsjednik Vlade RBiH, otišao je na Međunarodni aerodrom u Sarajevu da dočeka turskog zvaničnika Orhana Sefa Kilercioglua, koji je pratio pošiljku pomoći iz Turske.

U cilju da se vrati u Sarajevo, morao je proći kroz teritoriju pod kontrolom bosanskih Srba gdje je UNPROFOR trebao omogućiti zaštitu. Konvoj UN-a koji je vozio Turajlića u Sarajevo je zaustavila patrola srpskih vojnika na ilegalnoj barikadi nekoliko kilometara od aerodroma.

Nakon 90-minutnog zastoja, francuski oficir UNPROFOR-a je otvorio vrata na oklopnom transporteru u kojem je Turajlić sjedio, pri čemu je srpski vojnik otvorio vatru iz kalašnjikova. Turajlić je pogođen sa sedam–osam hitaca. Francuske trupe nisu uzvratile vatru, nisu pozvale pojačanje niti su zadržale ubice.

Ubistvo Turajlića je zateglo odnose između bosanske vlade i UNPROFOR-a te je bilo razlog zašto su mirovni pregovori u Ženevi prekinuti. Ujedinjene nacije i srpska vojska su odbili sarađivati sa bosanskom vladom u istraživanju i pronalasku ubice. Srpski vojnik Goran Vasić je optužen za Turajlićevu smrt, ali je oslobođen 2002. godine.

Spretan u politici

Osoba koja je među posljednjim vidjela i razgovarala s Turajlićem u zgradi Predsjedništva BiH prije njegovog polaska na Aerodrom "Sarajevo" tog 8. januara 1993. godine bila je Jasmina Pašalić, pomoćnica ministra vanjskih poslova BiH. U ekskluzivnom razgovoru za AA, povodom 30. godišnjice od ubistva Hakije Turajlića, Jasmina Pašalić govorila je o posljednjem susretu kao i tome kakav je zapravo Turajlić bio.

"Kada se pomene taj, prije svega moram kazati, čovjek Hakija Turajlić, za njega se može reći da je bio nadasve građanin Bosne i Hercegovine, Bošnjak, izuzetan funkcioner. S te tačke gledišta na njegov pomen utisak je izvanredan, jer kao čovjek imao je suptilnost u komunikaciji. Imao je puno razumijevanje. Osim što oni koji ga poznaju kažu da je imao kompjuter umjesto glave, bio je istinski čovjek koji je umio uvezati sve segmente našeg društvenog, političkog života, bez obzira na okolnosti u kojima je obavljao funkciju potpredsjednika Vlade RBiH, zapravo predsjednika Vlade (zbog odsustva tadašnjeg premijera Mile Akmadžića). Imao je poseban filing za oblast vanjske politike i diplomatije", navodi Pašalić.

Naglašava da je jedan od prvih zadataka koje je Ministarstvo vanjskih poslova BiH dobilo bila njegova unutrašnja organizacija u idealnim uslovima, ali u izvršavanju u datim okolnostima rata 30 procenata. Jer, navodi Pašalić, nije moglo drugačije.

"Hakija je osjećao potrebu za zakonom o vršenju vanjskih poslova RBiH. Pri tome je vrlo držao do svih faza odlučivanja o kadrovima. Postojala je Kadrovska komisija Vlade RBiH koja je predlagala, a Vlada je onda Predsjedništvu BiH koje je kao šef države imenovalo odnosno davalo diplomatske zadatke pojedincima. Imao je taj osjećaj potrebe da se već ta oblast koja je i u to vrijeme bila jedna od najisturenijih, jer nam je trebala pomoć, razumijevanje međunarodne zajednice. I bilateralni kontakti su bili jako bitni", navodi Pašalić.

Taj zakon o vršenju vanjskih poslova BiH je, navodi, usvojen u oktobru 1992. godine.

"Sada čujem i žao mi je da mi u Bosni i Hercegovini nemamo zakon o vršenju vanjskih poslova. Taj zakon, takav kakav jeste, iz 1992. godine temeljio se na jugoslovenskim iskustvima. Naime, jugoslovenski zakon o vršenju vanjskih poslova pravili su 15 godina najmudrije diplomatske glave Jugoslavije od Koče Popovića, Ive Vejvode, Miloša Minića... Ipak, ono što smo mi dobili oktobra 1992. godine bio je zakon koji je imao svoj bosanskohercegovački okvir. Sada je on anahron u jednoj, niti je Dejtonski mirovni sporazum ukinuo taj zakon, stoga ne možemo reći da ga nema, nego ga treba dograđivati i osavremeniti. I tu, u tim stvarima je Hakija Turajlić imao poseban osjećaj za razvoj diplomatske službe i jačanje vanjskopolitičkih aktivnosti BiH", ističe Pašalić.

Otišao s pasošem i sto njemačkih maraka 

Nažalost, ističe, taj element, taj dan njegove pogibije, njegovog ubistva, prekinuo je nit.

"Došla je turska delegacija na Aerodrom 'Sarajevo' tog 8. januara 1993. godine. Nisu im dali da uđu u Sarajevo, da se razgovori vrše u gradu. Nisu to dozvoljavali kontrolori aerodroma, srpska strana i međunarodni predstavnici. Stoga je on otišao na razgovore na Aerodrom. Prije toga, došao je u Ministarstvo vanjskih poslova BiH i kaže mi: 'Ja, Jasmina, imam pasoš u džepu i 100 njemačkih maraka. Ako završim razgovore vraćam se u Sarajevo, ako ih ne završim otići ću s turskom delegacijom njihovim avionom do Zagreba i gore za ovih 100 maraka vjerovatno ću naći i smještaj, snaći ću se.' Rekla sam mu: 'Ima gore u Zagrebu već otpravnik poslova, ambasada već funkcioniše i vi ste njoj na brizi. Normalno je. I onda ćete naći načina kako ćete se vratiti u Sarajevo.' Došao je tog dana, 8. januara, u tom sivo-plavom redengotu. Hladno je bilo. Bio je jako ružan dan, ljigav, kako je u Sarajevu inače tog perioda, pomiješan je smog i nekakva izmaglica. Taj 8. januar bio je baš ružan, sumoran dan. Mislim da sam ga među posljednjim vidjela da izlazi iz zgrade Predsjedništva BiH i kreće na Aerodrom APC-om (oklopnim transporterom), i nije se vratio", ističe Pašalić.

Bilo im je svima, kaže, veoma teško kada su čuli vijest o smrti. Potreslo je to, kaže Pašalić, kao onda kada je izgubila koleginicu iz Ministarstva vanjskih poslova BiH.

"Otkine se u čovjeku nešto. Jednostavno se pojavi neka strašna praznina. Moram reći da smo mi bili u šoku. Pa nismo htjeli prihvatiti tu prvu informaciju kao tačnu. Jer, cijelo rukovodstvo države bilo je na mirovnim pregovorima u Ženevi, i članovi Predsjedništva BiH i ministar vanjskih poslova. Ostao je Hakija Turajlić i član Predsjedništva BiH Ejup Ganić. Ganić je upravo tog dana, u tom trenutku kada je Hakija Turajlić vodio razgovore na Aerodromu 'Sarajevo', primio ministra vanjskih poslova Danske koji je pratio nerezidentnog ambasadora Danske koji je došao da preda akreditive. Bila sam prisutna na tim bosanskohercegovačko-danskim razgovorima. A, Hakija Turajlić je možda već tada bio otvorenih vrata APC-a na nišanu ili možda čak već ubijen preko ramena francuskog pukovnika Patrika Sartra. U Ministarstvu vanjskih poslova BiH i Predsjedništvu BiH nismo mogli to progutati, prihvatiti. Tražili smo sve moguće informacije ko nam može dati podatke. Nema mobilnih telefona, nema komunikacije... strašno. Jako, jako teško je bilo. To upravo zato što sam ga na određeni način ispratila iz zgrade Predsjedništva BiH sam to doživjela i lično. Kao svojevrstan lični gubitak. Jer, on je zaista bio čovjek. I toliko lagodan u komunikaciji, u poštivanju sagovornika. Znao je čuti i saslušati. A, to je veliko umijeće", navodi Pašalić.

Govorila je i o tome koliko je bh. politika i društvo u cjelini zapravo izgubilo te ratne 1993. godine ubistvom Turajlića.

"Veoma mnogo smo izgubili. Tu sjednicu Vlade neću zaboraviti, jer u odsustvu ministra vanjskih poslova BiH Harisa Silajdžića sam sjedila na sjednicama kao pomoćnik ministra vanjskih poslova. Nikada tu rečenicu Hakije Turajlića neću zaboraviti: 'Hajde da vidimo, ovo ne može dovijeka. Doći će mir. Moramo se organizovati kao da će sutra biti mir.' I po svakom segmentu, od privrede gdje je sa Uglješom Uzelcem izuzetno sarađivao, dogovarao i razmatrao određene oblasti, s dr. Nikolom Kovačem obrazovanje, s dr. Mustafom Beganovićem zdravstvo. To su sve segmenti u kojima je RBiH naslijedila izuzetno blago i bogatstvo iz SRBiH. On je imao osjećaj za kontinuitet onoga što je dobro. I kada je u pitanju privreda, ali i kada je u pitanju bilo koja oblast društvenog života. I u tom smislu gubitak je neizmjerljiv. Moram kazati svoj jedan sud, pa znali su četnici koga će ubiti, koga će eliminisati. Možda je gruba, teška ocjena, ali nije neutemeljena. Jer, taj gubitak je ogroman", navodi Pašalić.

Turajlić je, kaže Pašalić, tim predstavnicima "Energoinvesta" ishodio da Predsjedništvo BiH usvoji da su oni istovremeno svojevrsne ambasade u datim zemljama do uspostavljanja ambasada.

"Dakle, ti predstavnici su zastupali interese BiH. I to ne samo privredne, nego i političke. Mislim da je taj prelazni momenat od totalne blokade BiH do negdje dok se nisu neki putevi pomalo otvarali kroz otvaranje ambasada u Zagrebu, u Beču, u Njemačkoj, Sloveniji, Švedskoj, mjesta gdje je bio najveći broj bh. izbjeglica, jer to su bili prioriteti. Do trenutka uspostave diplomatskih odnosa i otvaranja ambasada, privredni predstavnici 'Energoinvesta' su na sasvim adekvatan način zastupali interese BiH. I Hakija je i tu imao taj osjećaj da uveže ta iskustva s funkcionisanjem države", zaključuje Pašalić.

 Privredni uspjesi

O Turajliću je govorio i jedan od njegovih bliskih saradnika Mirsad Kreso, dugogodišnji direktor predstavništva "Energoinvesta" u Teheranu, a potom i komercijalni direktor "Petrolinvesta", mješovite firme "Energoinvesta" i francuske firme TECHNIP. U ratnom periodu kao predstavnik "Energoinvesta" u Teheranu obavljao je i dužnost ambasadora BiH u Iranu.

"Prva moja asocijacija na pomen Hakije Turajlića jeste da je bio natprosječno, prirodno inteligentan, da je imao fenomenalnu memoriju i da je u glavi imao kompjuter. Bio je student generacije na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Sjećam se priče akademika Božidara Matića koji je imao jedan matematički problem u obliku jedne jednačine koju je trebalo riješiti. Radilo se o diferencijalnoj jednačini i tražio je pomoć od svoje saradnice isto akademkinje Branislave Peruničić. Ona je, dok su popili kafu, to riješila. Matić joj je rekao, bravo Branislava, ti si bila sigurno najbolji matematičar na fakultetu. Ona mu je rekla - ne nisam bila ja, to je bio Hakija Turajlić", rekao je Kreso.

Istakao je da životna priča i privredni uspjeh Hakije Turajlića počinje 60-tih godina.

"'Energoinvest' je u Jugoslaviji izgradio sve glavne dalekovode visokog napona. Potrebno je bilo izaći na svjetsko tržište i suočiti se s jakom svjetskom konkurencijom gdje su bile prisutne vodeće svjetske firme. Nije bilo lako. Negdje početkom 60-tih godina Irak je nacionalizovao naftu. 'Schell', koji je do tada bio vlasnik iračke nafte, poslao je svim kupcima pismo da je iračka nafta 'crvena' i da je ne treba kupovati. 'Energoinvest' je reagovao brzo. Tadašnji generalni direktor 'Energoinvesta' Emerik Blum poslao je u Irak svog zamjenika Rizu Selmanagića sa zadatkom da kupi iračku naftu, a da za taj iznos sredstva 'Energoinvest' obavlja elektrifikaciju Iraka. Prvi ugovor je sklopljen u južnom Bagdadu da se izgradi dalekovod. Malo se ko smio usuditi da se uhvati tog posla. Nije bilo u južnom Iraku ni snabdijevanja vodom, a kamoli da govorimo o drugoj logističkoj podršci. Hakija se uhvatio tog posla i sa svojim timom otišao je u južni Irak i u roku, i s planiranim sredstvima je završio projekat", naveo je Kreso.

Naglašava da ga je pred kraj posla posjetio direktor Blum i rekao mu da kada se vrati u Sarajevu da pravo dođe kod njega u kancelariju.

"Hakija je došao, nije imao ni 30 godina tada, i direktor Blum ga je postavio za direktora najvećeg i najvažnijeg inženjeringa u 'Energoinvestu', inženjeringa za dalekovode. Poslovi su se redali u Iranu, Iraku, Libiji, Tanzaniji, SAD-u, Tajlandu... Kada se zbroje svi dalekovodi koje je 'Energoinvest' izgradio u svijetu i sastave činili bi dva puta krug oko Zemljine kugle oko ekvatora", navodi Kreso.

Hakija je, kaže Kreso, bio čovjek koji je gradio povjerenje.

"Poslovi se dobivaju iz povjerenja. Nemojte nikada raditi sumnjive poslove koji bi mogli da naštete ugledu 'Energoinvesta' i vašem imenu. Vjernost se nagrađuje. Nemojte nikada ništa obećavati, a da nećete to izvršiti. Niko te nije tukao po prstima da obećaš. Tako je meni govorio Hakija. Imao je reputaciju kod svjetskih privrednika. Uživao je veliko povjerenje. Kada je postao potpredsjednik Vlade, a praktično je vodio Vladu RBiH, jer je premijer (Mile Akmadžić) otišao na molitveni doručak u zavičaj Franje Asiškog i 'zaboravio put da se vrati nazad u Sarajevo'. Tako da je Hakija vodio Vladu. Predstavništva 'Energoinvesta' koristio je kao svoje ambasade, da organizuje poslove i saradnju. Mene i tadašnjeg predstavnika Privredne komore Enesa Bakovića imenovao je za vršioca dužnosti ambasadora u Iranu, jer sam tada bio direktor predstavništva 'Energoinvesta' u Iranu. To je pomoglo i meni da realizujem poslove i za vrijeme rata veoma značajne za 'Energoinvest'. Isto tako, uspjeli smo da se BiH dodijeli pomoć naroda i Vlade Irana", navodi Kreso.

Jedan tanker nafte, ističe Kreso, je dodijeljen kao prva pomoć Vladi BiH od Irana.

"Jednog dana mene i kolegu Bakovića pozvali su u Ministarstvo vanjskih poslova Irana i otprilike rekli: prenesite vašoj Vladi i gospodinu Turajliću da u Evropi imaju tri velike politike i puno malih politika. Ako se budete držali Evropske zajednice bit ćete u narednih 40 godina Palestina. Držite se SAD-a. Oni jedini mogu riješiti vaš problem. Hakija je brzo reagovao. Predstavnika 'Energoinvesta' na Tajlandu Svena Alkalaja poslao je u Washington za ambasadora BiH s jasnim zadatkom", naglašava Kreso.

Posljednji put kaže sa Hakijom se sreo u Istanbulu novembra 1992. godine kada je Hakija napravio plan aktivnosti 'Energoinvesta' u ratnom periodu. Određeno je, kaže Kreso, da se poslovi realizuju preko filijala 'Energoinvesta' u svijetu.

Kreso se sjeća i tog kobnog 8. januara kada je objavljeno da je ubijen Hakija Turajlić.

Uspješni poslovi u inostranstvu 

"Vijest o zločinu u Sarajevu prenijele su sve svjetske agencije, radio i televizijske stanice. Isti dan smo i mi saznali. Bio sam jako tužan zbog gubitka prijatelja, zbog gubitka direktora, zbog Energoinvesta, zbog Bosne i Hercegovine. A i zbog njegove familije koju sam jako volio i cijenio. Bilo mi je veoma teško. Ali mi je bilo mnogo teže, januara 1996. godine kada su se prvi put nakon rata sreli njegova braća Halil i Alija u Blagaju na Buni. Halil je izgubio sina u ratu, a sam je bio u logoru Dretelj u ratu. Tu su se, u Blagaju, njih dvojica sreli i zagrlili. Okrenuo sam glavu i plakao. To mi je bilo mnogo teže. To su bile potresne scene", kaže Kreso.

Ističe da je puno primjera zašto Hakija nikada ne treba niti smije biti zaboravljen.

"Hakija je bio predsjednik 'Energokomerca' i vodio je prodaju cijelog sistema 'Energoinvesta'. Zadatak tima kojim je on rukovodio bio je da za jednu godinu proda objekata, roba i usluga vrijednu jednu milijardu dolara. To je uspješno realizovano. U to vrijeme sam bio direktor francusko-jugoslovenske firme koju je osnovao 'Energoinvest' s francuskom firmom TECHNIP pod nazivom 'Petrolinvest', koja i sada postoji. To je firma za izgradnju naftne i petrohemijske industrije. Izgradili smo puno rafinerijskih i petrohemijskih objekata u Jugoslaviji. Došlo je vrijeme da izađemo na svjetsko tržište. To su objekti čija se vrijednost mjeri stotinama miliona dolara. Znao sam da jedini koji nam može pomoći i koji ima gotova rješenja, koji svaki problem zna brzo riješiti je Hakija Turajlić. Njega smo zamolili da se uključi u naš tim i da nam bude mentor. Napravili smo poslove u Alžiru, Libiji, Iraku, koji se sada mjere milijardom dolara. To je jedino mogao da uradi Hakija Turajlić", rekao je Kreso.

Za mlade generacije ima jasnu i jednostavnu poruku.

"Treba se naoružati znanjem, pratiti svjetska dostignuća. U školovanju truditi se da se što više nauči da bi sutra mogli pomoći sebi i zemlji i da se sve ovo prevaziđe. Zadatak je novinara, cijele zajednice da ističemo primjere kakav je bio Hakija Turajlić da se mladi ugledaju na njega, da on bude uzor za njih. Zaboravite ove neke lažne veličine. Nekada su privrednici i radni ljudi bili heroji rada. Bili su popularisani na televiziji, u novinama. Isticani kao primjer, počev od rudara u rudnicima do direktora velikih kompanija. Njih treba popularisati. Davati mladim primjer ko da im budu uzori", kaže Kreso.

Hakija Turajlić dobitnik je brojnih i značajnih priznanja. 

Za izniman doprinos u privredi 1979. godine uručena mu je 27-julska nagrada BiHkao najveće republičko priznanje u to vrijeme. Posthumno je 1996. godine odlukom Predsjedništva BiH odlikovan "Ordenom zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem". Posthumno mu je 2001. dodijeljena "Zlatna statua Energoinvesta" što je najviše priznanje koje dodjeljuje ta kompanija. Posthumno 2010. godine dodijeljena mu je "Plaketa sa zlatnim ljiljanom", a 1993. posthumno i "Povelja zahvalnosti ZIPS". Dobitnik je posthumno i "Nagrade za životno djelo" koje mu je 2019. dodijelio BH komitet CIGRA-e.