Trgovina ljudima teška 2,5 miliona eura: Žene odvojene od djece prosile i džeparile u Parizu

Žene odvojene od djece morale slati 300 eura dnevno od prosjačenja i džeparenja. Najmanje 2,5 miliona eura zaradili osumnjičeni za trgovinu ljudima u Zenici. Novac potrošili na mercedese i kocku. 

Piše: Meliha Kešmer, Radiosarajevo.ba

Još uvijek nisu poznata imena, starost niti roditelji troje djece pronađenih u hapšenjima nakon višemjesečne istrage domaćih i francuskih istražitelja u slučaju trgovine ljudima, potvrđeno nam je iz više izvora koji učestvuju u istrazi i zbrinjavanju djece.

Troje, od ukupno 22 djece pronađene prilikom hapšenja osumnjičenih u Zenici, smješteno je u jednu od sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, rekli su nam u zeničkom Centru za socijalni rad, dok su žene za koje istražitelji vjeruju da bi im mogle biti majke i dalje na ulicama Pariza gdje su bile saslušavane zbog krađa i prosjačenja, informacija je koju smo dobili u Francuskoj ambasadi u Sarajevu.

Istražitelji u Francuskoj mjesecima su se mučili da otkriju stvarni identitet grupe koja je u metroima pljačkala turiste jer su se predstavljali imenima poput Štrumfeta ili Viljuška dok je za istražitelje u BiH problem bio što većina njih nije upisana u matične knjige rođenih. Dokumenti koje su koristili i koji najčešće nisu glasili na njihovo stvarno ime izdavani su u Ambasadi BiH u Parizu i nekoliko gradova u BiH zbog čega je uhapšen konzul BiH u Parizu i službenici u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova.

Novi način trgovine ljudima

Istražitelji koji rade na slučaju kažu kako je akcija kodnog naziva CD otkrila novi način trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini s kojim se do sada nisu susretali. Zbog istrage koja je zvanično počela u januaru 2015. godine, i još uvijek traje, istražitelji su pristali razgovarati nezvanično, ali su nam otkrili detalje istrage protiv jedne od najvećih do sada otkrivenih grupa za trgovinu ljudima u BiH. Muževi, braća i rođaci žene su slali u Francusku gdje su ih tjerali da dnevno prikupe i do 300 eura – krađom ili prosjačenjem – ukoliko žele priliku da se vrate kući i ponovo vide svoju djecu, otkrili su istražitelji iz BiH i Francuske nakon višemjesečnog promatranja i prisluškivanja telefona članova te grupe.

Akciju CD provela je Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA po nalogu Tužilaštva BiH i ona je rezultat zajedničke istrage koju su vodili istražni timovi policije, Tužilaštva BiH i Francuske.  

Pod sumnjom da su počinili krivična djela organizirani kriminal i trgovinu ljudima s ciljem radne eksploatacije, krađe i prosjačenja na području Francuske i tako zaradili najmanje 2,5 miliona eura uhapšeni su Elvis Salčinović, Denis Hamidović, Luka Hrustić, Toni Hamidović, Vehbija Salčinović i Kenan Frndić, a istragom je obuhvaćeno još nekoliko lica za koje se sumnja da su bili dio organizirane grupe.

Uhapšeni Elvis Salčinović, za koga istražitelji smatraju da je bio vođa grupe, koju još nazivaju i klanom, ranije se prezivao Hamidović. Prezime je promijenio, uzevši majčino Salčinović, nakon slučaja Hamidović 2010. i 2011. godine, kada su u Francuskoj uhapšeni mnogobrojni članovi tog takozvanog romskog klana, a vođa Fehim Hamidović, porijeklom iz BiH, osuđen na 12 godina zatvora.

U Akciji CD uhapšeni su i Nedeljko Dakić i Božidar Trišić, te konzul u Ambasadi BiH u Parizu Velid Hamidičević zbog zloupotrebe položaja i drugih krivičnih djela.

Milioni na putu do Zenice

U 2012. i 2013. godini u Francuskoj je povećan broj prijava o krađama u metroima, ali i turističkim atrakcijama te bogatim dijelovima Pariza. Diplomate Japana i Kine pisali su sve više pisama u kojima se žale zbog sve većeg broja prijavljenih krađa novca i dokumenata svojih građana u Francuskoj. Svoju pritužbu poslao je i SAD nakon što je tokom obilaska Eiffelova tornja opljačkan američki diplomata. U Francuskoj je, kako saznajemo u Ambasadi Francuske u Sarajevu od atašea za unutrašnju sigurnost i pukovnika žandarmerije Erica Emerauxa, pokrenuta istraga i postupak u vezi s organiziranim klanovima s područja BiH, sa sjedištem u Zenici. Djevojke i žene uhapšenih u Akciji CD, prepoznate su u pariskom metrou na osnovu fotografija koje su 2012. načinjene u Zenici u toku pretresa kuće Elvisa Salčinovića, ranije privođenog zbog nasilničkog ponašanja, kasnije uhapšenog u Akciji CD.

Privođenje osumnjičenih, FOTO: SIPA

Istražiteljima u BiH bilo je jasno da žene u Francuskoj koriste druga imena kada su počeli dobivati zahtjeve od kolega iz Pariza za provjeru njihovog identiteta.

„Mi smo iz Francuske dobivali podatke o tome da se privedene žene koje su džeparile u metrou zovu Viljuška, Štrumfeta, Štikla, Cipela... to je umnogome otežavalo proces istrage jer ih je bilo nemoguće identificirati“, kazao nam je jedan od istražitelja.

Finansijsko-obavještajni odjel SIPA-e je tokom 2014. godine otkrio da je na području Zenice iz Francuske uplaćeno najmanje 2,5 miliona eura. Uplate su najčešće bile u iznosima između 100 i 5.000 eura. Preko servisa za slanje novca iznose je primalo oko dvadeset osoba, koji u većini slučajeva nisu bili Romi ali su bili u bliskim vezama s Hamidovićima i Salčinovićima, otkrili su istražitelji. Oni su svoju pomoć osumnjičenima naplaćivali po oko 30 maraka po “transakciji”. 

Istražitelj SIPA-e je nakon toga otišao u Pariz kako bi do kraja istražio trag novca. Tek tada su istražitelji počeli zaista shvatati šta osumnjičena grupa radi.

300 eura dnevno

Na osnovu tokova novca, presretnutih poziva i SMS poruka istražitelji kažu kako su otkrili da muškarci iz osumnjičene grupe u Zenici zasnivaju vanbračne odnose sa ženama koje nakon toga prisiljavaju na odlaske u Pariz.

Na presretnutim razgovorima zabilježene su nasilne prijetnje ženama u slučaju da ne prikupe novac, kažu istražitelji. Prijetnje su se često odnosile na ucjene djecom koja su za to vrijeme ostajala u Zenici i za čije je čuvanje bila zadužena jedna od žena. Zabilježene su prijetnje da dijete neće jesti taj dan ako žena ne uspije „zaraditi“ 300 eura, što je bio obavezan dnevni iznos svim žrtvama.

Francuski istražitelji su kolegama u BiH otkrili kako su žene boravile u skupocjenim hotelima a za prosjačenje i krađu birale bogatije kvartove Pariza odnosno stanice podzemne željeznice u tim naseljima.

Osim što su novac slale na račune, žene su također „zarađeni“ novac krijumčarile i prenosile fizički, ali uvijek u iznosu do 9.000 eura jer svaki iznos veći od ovoga zahtijeva posebne provjere SIPA-e o porijeklu novca, objašnjavaju istražitelji i dodaju da su dokumentirali da su novac prenosili i kuriri koji su u unajmljenim vozilima išli u Francusku po novac. 

Žene su novac krijumčarile i tako što su ga stavljale u prezervative a zatim u spolne organe što je u nekoliko slučajeva izazvalo teške oblike infekcija zbog čega su završavale u bolnicama, kažu nam istražitelji o svojoj istrazi. I tada su zabilježene prijetnje na presretnutim razgovorima da moraju odmah napustiti bolnicu, saznali smo od istražitelja. Žene su boravile u više gradova u Francuskoj, najčešće u Parizu.

Konzul u vezi s trgovinom ljudima

Žene su putovale između Francuske i BiH zahvaljujući putnim dokumentima koje su dobivale uglavnom u Ambasadi BiH u Parizu. Zbog sumnje da je obavljajući konzularne poslove pri Ambasadi BiH u Parizu, učestvovao u izvršenju više krivičnih djela tako što je nezakonito izdavao putne listove za žrtve trgovine ljudima i za te usluge naplaćivao novčani iznos između 500 i 1.200 eura, u Akciji CD je 8. juna uhapšen i konzul Velid Hamidičević.

Istražitelji su počeli prisluškivati i konzulov telefon nakon što su primijetili da osumnjičeni često zovu njegov broj. Na taj način presreli su razgovore u kojima osumnjičeni traže izdavanje dokumenata. Otkrili su da je konzul naplaćivao dokumente skuplje nego je propisano, ali i da je izdavao dokumente u slučajevima kada to nije bilo u skladu s propisima. Od istražitelja smo saznali da su francuske vlasti željele konzula uhapsiti u Parizu. Zbog toga je Ministarstvo za vanjske poslove pozvalo konzula na konsultacije u Sarajevo gdje je i uhapšen na, kako kažu istražitelji, diskretan način. Jedan od razloga za hapšenje konzula u Sarajevu jesu i druge otežavajuće okolnosti poput ekstradicijskog pritvora i hapšenja na teritoriji Ambasade.

„Žene su često lažno prijavljivale da su izgubile dokumente, pasoše koje su u BiH prethodno dobivale ilegalno... a potom su od Hamidičevića dobivale potvrde, putne naloge i doslovce sve vrste dokumenata koje su tražile i koji se u ambasadama mogu dobiti“, rekao nam je istražitelj.

Konzul je danas na preventivnoj suspenziji, potvrđeno nam je iz Ministarstva za vanjske poslove BiH. Agencija za državnu službu će odlučivati o daljem angažmanu konzula nakon okončanja istrage i eventualnog podizanja optužnice, kazao je Nebojša Regoje, načelnik Ureda za odnose s javnošću Ministarstva za vanjske polove Bosne i Hercegovine.

Tužilaštvo je konzulu odredilo mjere zabrane i kućni pritvor. Očekuje se također da Velid Hamidičević bude svjedok u postupku protiv osumnjičenih u predmetu Elvis Salčinović i drugi.

Zbog sumnje da su umiješani u lanac trgovine ljudima uhapšeni su Nedeljko Dakić iz Prijedora koji je, prema saznanjima istražitelja, koristio svoja poznanstva da bi osumnjičenima omogućio dokumente, i javni službenik iz Vlasenice - matičar Božidar Trišić, koji se sumnjiči da je za novčanu nagradu izdavao rodne listove članovima osumnjičene grupe odnosno njihovim ženama. 

Članovi osumnjičene grupe su u dužem vremenskom periodu, od ukradenog i isprošenog novca zaradili najmanje 2,5 miliona eura. U BiH su, kažu istražitelji, kupovali nekretnine i luksuzna vozila i na taj način ga ubacivali u legalne novčane tokove. Najveći dio novca su, otkrili su istražitelji, trošili na luksuzan način života. Veliki dio novca muškarci u Zenici potrošili su na kocku i kokain za ličnu upotrebu, kažu istražitelji. Zbog toga su istražitelji najprije sumnjali kako osumnjičena grupa preprodaje drogu, ali za to nisu pronašli potrebne dokaze. Dokazi su pronađeni o tome kako su osumnjičeni u kockarnicama trošili ogromne iznose novca za samo jednu noć, a u neke kockarnice im je zabranjen ulaz.
Dvorište kuće jednog od osumnjičenih Vehbije Salčinovića u Zenici, u naselju Lukovo Polje, FOTO Radiosarajevo.ba

“Saznali smo da su za jednu noć znali potrošiti i po 30.000 eura”, kaže jedan od istražitelja na slučaju.

Ničija djeca

U toku Akcije CD i hapšenja osumnjičenih na području Zenice, u kući Elvisa Salčinovića, velikoj crvenoj kući u naselju Lukovo Polje, nađeno je 22 djece. Za njih četvero nije bilo moguće pronaći nikakav dokument putem koje bi se utvrdio identitet. Ona su na dalje zbrinjavanje predana centrima za socijalni rad. Od Centra za socijalni rad u Zenici saznali smo da su bili uključeni u zbrinjavanje djece te da su ona na sigurnom, da im je pružena sva potrebna asistencija i njega. Ostala pronađena djeca vraćena su u porodičnu kuću u Zenici, kao i jedno dijete iz sigurne kuće za koje je naknadno utvrđen identitet.

Amela Efendić, šefica i menadžerica organizacije Ureda u Sarajevu Međunarodnog foruma solidarnosti EMAUS, organizacije koja se već 16 godina bavi sprečavanjem trgovine ljudima u BiH, upoznata je s ovim slučajem i svakodnevno se raspituje za djecu koja su smještena u sigurnu kuću.

„Djeca su dobro. Dobila su neophodnu pomoć tada i smještena su u jedno sklonište nevladinih organizacija koje pružaju pomoć žrtvama trgovine ljudima. Naučila su pisati. Ne usuđujem se kazati da su sretna, ali znam da su zadovoljna.“

Od 22 djece nađene u Zenici, za koje istražitelji i socijalni radnici kažu da im je higijena bila zanemarena, čak tri djevojčice kazale su kako se zovu Libana i sve tri su kazale da im se otac zove Toni.

Dok su bile u Francuskoj žene su djecu ostavljale na čuvanje jednoj od žena u Zenici, koju bi nakon nekog vremena sva djeca počela zvati majkom, kažu istražitelji.

Djeca smještena u sklonište zapravo su djeca žena koje su još uvijek u Francuskoj. Najprije ih je bilo četvero, ali je u međuvremenu utvrđen identitet jednom od njih i ono je vraćeno u Zenicu.

„Testom DNK utvrđeno je da je otac djeteta osumnjičeni vođa klana Elvis Salčinović koji ukupno ima više od 20 djece sa dvije ili tri žene“, kazao nam je istražitelj.

Među djecom nađenom u Zenici je i jedna djevojčica čija je majka još uvijek u Parizu, a otac Denis Hamidović, jedan od osumnjičenih - u pritvoru.

„Ona je supruga moga klijenta Denisa Hamidovića i ona je nekoliko dana nakon hapšenja puštena vani i oduzet joj je pasoš te određene mjere zabrane.Ne može se vratiti u Bosnu i Hercegovinu“, kazao nam je Senad Dupovac, odvjetnik osumnjičenih Denisa Hamidovića i Luke Hrustića.

Međunarodna pomoć

Istražitelji su imali problema s identifikacijom osumnjičenih i žrtava još u prvom slučaju Hamidović 2011. godine. Tada su u prosjačenju i džeparenju učestvovala i djeca za razliku od najnovijeg slučaja u kojem su u najvećem broju učestvovale punoljetne osobe. Istražiteljima je bilo teško utvrditi odakle su i ko su zapravo djeca i žene koje rade za trgovce ljudima.

Istraga i podizanje optužnice u prvom slučaju Hamidović trajalo je duže od očekivanog. Upravo zbog nedostataka uočenih u prvom slučaju Hamidović u Francuskoj, odlučeno je pokretanje paralelne a potom i zajedničke istrage.

Formiran je zajednički istražni tim Francuske i Bosne i Hercegovine, koji je finansirao Eurojust – Ured Evropske unije za pravosudnu saradnju sa sjedištem u Haagu. Eurojust finansira, pomaže i koordinira međunarodne evropske istražne procese, a saradnja funkcionira tako što država članica pozove drugu državu – u ovom slučaju BiH – na saradnju koju onda odobri ministarstvo za pravdu pozvane zemlje i formira se zajednički istražni tim.

Lopovi, ne žrtve

U istragu je uključen i Odjel za maloljetnike Policijske prefekture Pariz jer se smatralo da među ženama ima i maloljetnica. Kako saznajemo od Erica Emerauxa, bilo je teško ustanoviti njihovu starost jer neke od njih nisu imale dokumente ili su dokumenti bili lažni. One su često mijenjale mjesto u kojem odsjedaju i teško ih je bilo pratiti. Privedeno je devet žena u Parizu i dvije u Merseilleu, a pretpostavlja se da bi neke od njih mogle biti saučesnice i one su u pritvoru, kaže Emeraux.

Također, jedna od žena koje su ovog ljeta privedene u Francuskoj u prvom slučaju Hamidović svjedočila je protiv Fehima Hamidovića.

Ženama koje su smatrane žrtvama trgovine ljudima pružena je pomoć, ali nisu zadržane duže od nekoliko dana. Za neke od njih naši sagovornici pretpostavljaju se da su na pariskim ulicama i metrou nastavile raditi ono zbog čega su bile privedene. 

Građanima Pariza koji se s njima svakodnevno sreću one su problem, smatra francuska novinarka koja se ranije bavila i pisala o prvom slučaju Hamidović i žrtavma trgovine ljudima.

“Oni ih smatraju lopovima a ne žrtvama, one su za većinu Ciganke, Bosanke, Romkinje koje kradu... i to nije slučaj samo u Parizu. Isti ili slični klanovi funkcioniraju i u Rimu, Berlinu, Barceloni...”

Pravi problem nastaje, smatra ova novinarka koja je zbog svog istraživanja zamolila da joj ne navodimo ime, kada istražitelji i institucije, koji su dužni da ih zaštite, dijele ovo uvriježeno mišljenje ili predrasudu o tome da su žrtve jednako krive kao i trgovci ljudima.

Pokušali smo o ženama i njihovom statusu u Francuskoj zvanično saznati više od istražitelja u Francuskoj i francuskih institucija koje su sudjelovale u zajedničkoj akciji. Od većine institucija nismo dobili nikakve odgovore.Oni koje smo dobili glasili su da ne mogu govoriti o akciji jer je istraga u toku i da je potrebna saglasnost Tužilaštva Francuske za takvo nešto. Na email u kojem tražimo dozvolu odgovor nikad nije došao, a telefonski poziv odjelu za poslove s javnošću Tužilaštva u kojem na engleskom jeziku pokušavamo objasniti šta trebamo, završavao je prekidom veze. Da francuske istražne agencije nisu raspoložene za davanje izjava i razgovor o akciji, potvrdila nam je i francuska novinarka koja istražuje ovaj slučaj. Istražitelji u BiH bili su mnogo raspoloženiji za razgovor. 

Šta sa žrtvama

Tokom naše istrage od sagovornika smo saznali da je tužiteljica u predmetu Elvis Salčinović i drugi, Diana Kajmaković, uspjela s osumnjičenima dogovoriti da porodičnu kuću u kojoj borave djeca u Zenici očiste i dezinficiraju. Djeca su krenula u školu, a najznačajnije je to što je dogovoreno da se za djecu urade DNK testovi, kaže naš izvor, i dodaje kako će troškove platiti osumnjičeni. Jedan test utvrđivanja očinstva DNK analizom u BiH košta 700 maraka. Tek nakon što za svu djecu bude utvrđeno ko su im roditelji, moći se se, u ovisnosti o optužbama i daljem pravosudnom procesu, odlučiti o njihovoj sudbini, objašnjavaju stručnjaci.

Djeca u ovom slučaju nisu bila odvođena u Francusku i nisu džeparila i prosjačila nego su, smatraju istražitelji, ona bila predmet ucjene. Za istražitelje i socijalne radnike u BiH ali i Evropskoj uniji to je novi način trgovine ljudima s kojim se do sada nisu sretali.

Trgovina ljudima se mijenja jednako kako se mijenja bilo šta drugo, objašnjava menadžerica MFS EMAUS-a.

“Jedan od tih promjena je i pomenuti slučaj gdje su žrtve ucjenjivane djecom, ali i trgovina ljudima online i opasnosti kojima su djeca izložena na internetu“, kazala nam je Amela Efendić.

Ona ima dugogodišnje iskustvo u zbrinjavanju i pomoći žrtvama trgovine ljudima. Dok borave u sigurnoj kući, objašnjava Efendić, žrtvama je zagarantirana sigurnost i njega. Problem se javlja u trenutku kada žrtva mora napustiti sklonište. Period reintegracije žrtve u društvo je najosjetljiviji, objašnjava Efendić.

Svakoj žrtvi bi nakon što prođe period u skloništu trebalo pružiti sigurnost, smatra naša sagovornica i dodaje da se u ovisnosti o tome je li riječ o djetetu ili punoljetnoj osobi, određuju dalji koraci.

Nevladine organizacije u suradnji s obrazovnim sistemom, centrima za socijalni rad i pravosudnim organima definiraju koji su to najbolji načini reintegracije žrtve. Ne postoji jedinstveno pravilo i sve se bazira na individualnom slučaju. Žrtva bi po okončanju boravka u skloništu i okončanju sudskog procesa trebala biti vraćena u sigurnu sredinu.

“Potrebno je osigurati žrtvama podršku, a za tu podršku trebaju sredstva. Naša država to ne osigurava i to isključivo zavisi od nevladinih organizacija. Po okončanju sudskog procesa država se apsolutno prestaje brinuti za žrtve”, kazala je Amela Efendić.

S druge strane ona naglašava da i nevladine organizacija kao humanitarne imaju odgovornost da same nađu sredstva i uvijek rade na tome da se žrtvama pruži asistencija.

“Potrebno je truditi se i naći finansije, a ne odustati onda kad nestane novca. Ovaj posao se ne radi od danas do sutra.”

Sa sistemom zaštite djece žrtava trgovine ljudima dobro je upoznat direktor francuske nevladine organizacije Hors la Rue, Guillaume Lardanchet. Hors la Rue je neprofitna organizacija koja pruža podršku maloljetnicima bez pratnje u Parizu i okolici i fokusirana je na terenski rad i pružanje obrazovne aktivnosti u dnevnim centrima.

Djeca žrtve trgovine ljudima u Francuskoj zaštićena su zakonima o zaštiti djece. Svako dijete u Francuskoj, bez obzira na to je li ono iz Francuske ili ne, i ima li roditelje ili staratelje te da li su roditelji ili staratelji u Francuskoj ilegalno, zaštićeno je zakonom i sve mjere i sistemi zaštite važeći su jednako za svu djecu koja su izložena nekoj opasnosti.  

No u praksi, kako je kazao Lardanchet, mnogo je problema. Najveći se odnosi na činjenicu da je zaštita djece u nadležnosti distrikta, a njih je 100 u Francuskoj. Oni su pod jednim zakonom, ali svaki zasebno organizira sistem i način asistencije i zaštite djece. Tako je moguće da postoje različiti socijalni programi u Parizu i Toulouseu iako i jedni i drugi moraju zaštiti djecu. Još jedan problem, prema riječima Guillaumea Lardancheta, jeste i tumačenje, odnosno pogrešno prepoznavanje i procjena trgovine djecom.

Slično kao i u našoj zemlji, u svijesti ljudi je još uvijek prisutan stav da je trgovina ljudima isključivo povezana s prostitucijom, a djeca koja prose ili kradu ne smatraju se žrtvama već počiniteljima prekršaja.

Veliki problem je i dokazivanje trgovine ljudima, posebno u slučajevima prosjačenja i džepnih krađa pod prisilom. Tužilac u Francuskoj proglasit će nekoga žrtvom samo onda kad se dokaže i ustanovi da postoje kriminalci, organizatori, trgovci.

“Bez jasnog zločina i zločinca, nema žrtve”, kazao je Lardanchet.

U Francuskoj su odrasli bolje zaštićeni od djece žrtava trgovine ljudima.

“To se mijenja nabolje, ali vrlo sporo”, kazao je Lardanchet.  

Kada žrtva traži zaštitu, može biti upućena na nekog od članova mreže skloništa. Mjesto njezina zbrinjavanja ostaje tajna u sudskom procesu, a socijalni radnici nastoje pružiti svu potrebnu pomoć.

“Pokušavamo uspostaviti sličan protokol za djecu, ali je potrebno vrijeme da bi to bilo učinkovito”, kaže Lardanchet.

Glavni problem javlja se kod žrtava koje nisu građani EU. Žrtvi može biti dopušteno da ostane u Francuskoj ako tuži ljude koji je eksploatiraju, objašnjava Lardanchet.

“Ali kako djecu pitati ko ih iskorištava kad ona često nisu ni svjesna toga da su žrtve. Oni trebaju vrijeme, a mi ih moramo zaštiti i bez tih potrebnih uvjeta."

Bolja i učinkovitija zaštita za djecu žrtve i potencijalne žrtve širom Evrope najbolji je način za borbu protiv trgovine ljudima, kaže naš sagovornik.

“U Francuskoj imamo zakone koji predviđaju kazne za ljude koji iskorištavaju djecu, ali to nije dovoljno da se uguše ambicije trgovaca ljudima. Oni uvijek smisle novi način”, kaže Lardanchet.

Problem u Bosni i Hercegovini jesu različiti zakoni na različitim nivoima. Dobra rješenja s državnog nivoa primijenjena su u RS-u i Brčko distriktu, ali ne i u FBiH.  

„Svi se pitamo zašto nije usvojeno, to su političke igre. Prosto je neshvatljivo da se nečija prava koja su zagarantirana Ustavom krše jer se neke stranke ne mogu dogovoriti, ali to je kod nas tako”, kazala je Amela Efendić.

Uz mnogo nedostataka u zakonskom sistemu BiH Tužilaštvo BiH i SIPA pokazali su izuzetnu spremnost za rad na razotkrivanju složenih oblika organiziranog međunarodnog kriminala, smatra Cyril Lacombe, francuski predstavnik Evropske asocijacije tužilaca Eurojust.

„Ova zajednička istraga pokazuje da pravosudna saradnja s državama nečlanicama EU poput Bosne i Hercegovine funkcionira jako dobro”, stav je Lacombea objavljen na stranici Eurojusta.

Istražitelji u BiH su spremni i sposobni za rješavanje najrazvijenijih i najsloženijih oblika organiziranih kriminalnih mreža, rekao je Lacombe i dodao kako akcija pokazuje i značaj Eurojusta u rješavanju ove vrste kriminala “te naglašava blisku saradnju postignutu između Francuske i BiH, što je važno u borbi protiv prekograničnog kriminala“.

Nakon ove akcije saradnja između Francuske i BiH nastavit će se razvijati, kažu naši sagovornici uključeni u istragu i nadaju se posebno dobroj razmjeni informacija što će omogućiti identifikaciju žrtava.

„Za djevojke koje su u kriminalne mreže regrutirane u mladoj dobi i koje ne traže nužno mjere zaštite u vidu azila, to je posebno složeno pitanje. Moramo ih uvjeriti da one mogu imati drukčiji život, a to opet zahtijeva vrijeme i adekvatne usluge prilagođene njihovim profilima”, kaže Alain Birot, francuski regionalni savjetnik za borbu protiv trgovine ljudima u Jugoistočnoj Evropi.

Dodaje da su planom saradnje obuhvaćene i zajedničke obuke francuskih i bosanskih socijalnih radnika koji rade na problemima trgovine ljudima. Razlike u kulturi i nepoznavanje jedinstvenih potreba svake od žrtava trgovine ljudima mogu biti razlog što te žrtve ne prihvataju pomoć i ne žele ostajati u skloništima i sigurnim kućama, a kao punoljetne osobe niko ih na to ne može natjerati.

Premalo novca za pomoć žrtvama

Država BiH u svome budžetskom proračunu godišnje za asistenciju, zbrinjavanje i smještaj, i uopće za borbu protiv trgovine ljudima izdvaja 160.000 maraka, od čega 100.000 izdvaja Ministarstvo za sigurnost - za smještaj i zbrinjavanje stranaca - i 60.000 Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - za bh. državljane žrtve trgovine ljudima.

Nevladine organizacije, kakva je i MFS EMAUS, zavise od donatorskih sredstva jer državna nisu dostatna ni za mali dio troškova koje jedno sklonište ima, kaže Amela Efendić.

„Još jedna greška naše države jeste i to što mi imamo više skloništa. Kako je moguće da u izvještajima imamo 30 žrtava, a imamo nekoliko skloništa”, kazala je Amela Efendić.

Ono što MFS EMAUS zagovara jeste da se napravi jedna vrsta specifikacije i specijalizacije nevladinih organizacija. To bi podrazumijevalo da svaka nevladina organizacija bude specijalizirana isključivo za ono u čemu je najbolja kad je riječ o asistenciji žrtvama trgovine ljudima.

“MFS EMAUS ima najveće sklonište s jako visokim kvalitetom koji su kao takav ocijenili mnogi. Zašto se sistem ne bi uredio tako da recimo MFS Emaus radi na rehabilitaciji u smislu zbrinjavanja, a da druge NVO rade ono u čemu su one dobre. Neke druge organizacije pružaju jako dobru medicinsku pomoć, psihološku podršku... Zašto ne bismo uvezali naš rad na taj način a sve s ciljem dobrobiti žrtve.”

Od početka djelovanja, 2000. godine, na sprečavanju trgovine ljudima MFS EMAUS je osigurao smještaj i podršku za 279 žrtava trgovine ljudima, od kojih 84 čine djeca. U prosjeku godišnje MFS EMAUS pruži podršku za 15 - 20 žrtava.

Prema Izvještaju Ministarstva za sigurnost u 2014. godini identificirano je ukupno 49 potencijalnih žrtava trgovine ljudima, i to 12 punoljetnih i 37 maloljetnih. Žrtve su bile radno eksploatirane ili navođene na prostituciju i seksualno iskorištavane, ali su također bile iskorištavane s ciljem organiziranog i prisilnog prosjačenja, bile su prodavane u svrhu sklapanja ugovorenih ili prisilnih brakove te radi proizvodnje, posjedovanja i prikazivanja dječije pornografije.

Predmeti koji su se u ranijim godinama vodili u Tužilaštvu BiH uglavnom su se odnosili na kaznena djela trgovine ljudima radi seksualne eksploatacije, a u posljednjih nekoliko godina, prisutni su i predmeti koji se odnose na trgovinu ljudima radi radne eksploatacije, kao i prosjačenja. Tužilaštvo je u 2014. godini zaprimilo pet prijava protiv devet lica, podignuta optužnica protiv dva lica, a pokrenuta istraga protiv jednog lica.

Uskoro se očekuje podizanje optužnice

Od uhapšenih u Akciji CD već pet mjeseci u pritvoru su: Elvis Salčinović, Denis Hamidović, Toni Hamidović i Vehbija Salčinović, a u kućnom pritvoru ili su pušteni da se brane sa slobode su oni koji su ispričali kako je funkcionirao sistem i koji su priznali određena krivična djela koja im se stavljaju na teret. Kućni pritvor određen je kao učinkovita mjera zabrane, najprije jer državu manje košta od pritvora u ustanovi, a s druge strane vrijeme provedeno u kućnom pritvoru nije uračunato u moguću kaznu, objasnili su nam istražitelji.

Podizanje optužnice u predmetu Elvis Salčinović i drugi zbog složenosti cijeloga procesa ne očekuje se u 2015. godini, nezvanično su nam potvrdili istražitelji. Minimalna kazna predviđena u Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine za krivična djela trgovine ljudima je pet godina.