Tako je pisao Meša Selimović: Ako iz nepočupanog korijena zla izrastu nove mladice...

Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), nasljednik ICTY-a, povećao je jučer kaznu zatvora prvom predsjedniku Republike srpske Radovanu Karadžiću na doživotni zatvor za genocid u Bosni i Hercegovini, ocijenivši da je 40 godina, koliko je dobio u prvostepenom postupku, neodgovarajuća kazna.

Piše: Faruk Vele

Karadžić je KRIV za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Konačna je ovo i pravosnažna presuda Haškog tribunala koja je zločincu izrečena sedam godina nakon početka suđenja.

Brojne reakcije stižu na presudu namećući pitanjima o uzrocima zla i njegovim strašnim posljedicama, te ideologijama koje su do njega dovele.

Umjesto suočena s tragičnom prošlošću, svjedočimo histeriji negiranja i ocjenama o navodnoj svjetskoj nepravdi, što je izraženo kroz naslovne strane brojnih srbijanskih listova, portala, u TV emisijama. Štaviše, i zločinac Karadžić nastavlja da veliča svoj zločin i dobiva medijski prostor za to. Tako se stvara prostor za identifikaciju, posebno mladih, sa ideologijama koje je prezreo cijeli svijet.

A upravo će odnos prema presudi Karadžiću biti odgovor na pitanje jesmo li nešto naučili iz prošlosti ili se nastavlja s paradigmom velike Srbije, veli Latinka Perović, “majka druge Srbije”.

Perović: Odnos prema presudi Karadžiću pokazat će je li živa ideja o velikoj Srbiji

Evo kako je o tom potrebi da se istina o zločinima i zločincima razazna pisao jedan od najvećih bosanskih i jugoslavenskih pisaca Mehmed Meša Selimović, jednako cijenjen i u Bosni i u Srbiji, u svojim “Sjećanjima”. Osvrnuo se na Drugi svjetski rat i kasnija zataškavanja zločina onog vremena.

“Ni danas ne shvatam da je potrebno o zločinima pojedinih nacionalnih grupa u NOB-u govoriti vrlo obazrivo. Zar istina, ma kakva da je, ne bi bila korisnija? Zar ne bi doprinijela da se ne ponovi ono što je bilo? Opasnost da se jedna nacija zlonamjerno identifikuje sa svojim zločincima daleko je manja od opasnosti da iz nepočupanog korijena zla izrastu nove mladice. Znam da je neugodno kopati po ranama, naročito starim, ali su, recimo, srpski književnici najviše učinili na raskrinkavanju i osudi četnika. Ostali pisci, s časnim izuzetkom Ivana Gorana Kovačića, nisu rekli svu istinu o svojim izdajnicima”, pisao je Selimović.

Iz ove kože se ne može, dodaje Meša, i svima nam “ostaje da ponesemo svako svoj teret i svoju sudbinu”.

“Baš zato što ne možemo i nećemo da se identifikujemo sa zločincima i što osuđujemo sve zločine nad ljudima i nad narodima. Stid i nacionalni kompleksi, zbog kojih ćutimo, neće nam mnogo pomoći: istorija se ne može izbrisati ni izmijeniti. Svi obziri i sve maske uopštavanja, od kojih pate i naše literature i naša istoriografija, i naša politička praksa, već su urodili negativnim posljedicama, jer se krivice nisu obilježile, pa se javljaju nepravde revandikacije i pojave koje nismo očekivali, bar ne u ozbiljnijem broju, i nikako kod mladih. Ništa nije dobro što ostane neobjašnjeno, niti se istorija gradi na prećukivanju. Samo bi zlonamjeri mogli pomisliti da je riječ o odmjeravanju istorijskih krivica...”, zapisao je, uz ostalo, Selimović.

Sve o presudi Radovanu Karadžiću čitajte na ovom LINKU.