Svjedočanstva stanovnika Trusine nakon poplava: "Ostali smo živi, to je najbitnije"

Bosnu i Hercegovinu su u petak, 5. oktobra pogodile bujične poplave, a situacija je najgora na području Jablanice i Konjica. Selo Trusine kod Konjica obišla je ekipa portala Radiosarajevo.ba, gdje smo zabilježili jezive prizore i svjedočanstva stanovnika i stanovnica ovog mjesta.

Jedan od njih je Admir Poturović, koji je za naš portal Radiosarajevo.ba, podijelio kako je situacija sa poplavama izgledala na početku, te kako su uspjeli spasiti svoje živote. Svu imovinu su izgubili. 

"Ja sam Admir Poturović koji je živio u kući koju vidite iza nas, sada u ruševnom stanju. Sve je počelo u 00:20 kada sam došao sa posla, tada je počela borba sa vodenom stihijom koja nije naslućivala išta strašno. Međutim oko 02:00 sata, stanje se pogoršavalo iz minute u minutu.

Naišao je val koji je odnio plastenike, štalu sa životinjom, odnio je traktor, automobil, izbacio ga iz garaže iznad kuće. Probudio sam suprugu i oca, da pokušamo odbraniti šta se da odbraniti, ali kada smo vidjeli da to ne pomaže, popeli smo se na sprat.

Tada je počelo nadiranje vode naglo u kuću koja je izbijala prozore, vrata, predzide u kući. Pokušao sam otvoriti vrata da bi voda strujala kroz kuću, međutim ta vrata su se vratila na mene i pritisnula me. Držao sam ih rukama koliko sam mogao, ali sam počeo gubiti snagu.

Pričepilo mi je noge, imao sam osjećaj da mi otkida obje noge. Vikao sam, ali supruga i otac mi nisu sa stubišta mogli pomoći.

I u jednom trenutku kao da mi je neko šapnuo da guram vrata, koja sam odgurnuo te su izbijena na drugu stranu, a mene je poklopilo blato i mulj. Uhvatio sam se za štok vrata i isplivao na površinu.

Vratio sam se na stubište kuće konopcem koji su mi bacili supruga i otac. Otišao sam na sprat da se presvučem, a u međuvremenu starija kćerka je utrčala u sobu i povikala 'Puca kuća'. Držali smo se jedni za druge i izvukli smo se na glavni put i vidjeli kako se garaža i terasa, te pola kuće odvaljuje i kako voda nosi to.

Otišli smo kod mog rođaka i komšije Edina Keze.

Tek smo ujutro došli da vidimo šta se sve izdešavalo. Ovo pola kuće je ostalo, pošto sam bio povrijeđen, rođak me odvezao u Konjic u hitnu i tada sam rekao da kuće više neće biti. Kada smo se vratili, kuća se složila ovdje kao kula od karata."

Kezo Rukija "Ovdje sam osamnaest godina stanovnica. Tu noć kada je krenula poplava, bili smo u kući kada je oborilo pomoćni objekt štalu. Kada smo došli na terasu, već je voda bila na terasi. Uspjeli smo izaći kroz prozore kuće iz spavaće sobe popeti se na zidove i preko njih došli do prvih komšija. Nismo znali kako je dok nismo vidjeli kako to izgleda. Tada nas je uhvatila panika, ali eto dobro je sve. Živi smo ostali, što je najbitnije."