Susreti Srebreničana s Ratkom Mladićem: Kombinacija straha i laži

Među ranjenicima je bio i Sadik Selimović koji je uspio preživjeti, ali smatra da su se riječi Ratka Mladića, koji čeka izricanje prvostepene presude u Haškom tribunalu 22. novembra, u potpunosti obistinile.

“Sve nas je pobio”, smatra Selimović, koji očekuje od presude Mladiću da će biti osuđen i da se konačno stavi tačka na optužbe protiv bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), koji je 16 godina bio u bjekstvu, piše BIRN BiH.

Mladić je uhapšen u maju 2011. godine zbog optužbe da je kao komandant VRS-a počinio genocid u Srebrenici, genocid u šest bh. opština, terorisanje građana Sarajeva te uzimanje međunarodnog osoblja za taoce.

Susret s Mladićem 1995. imala je i Haska Velić u bazi Ujedinjenih nacija (UN) u Potočarima i jedna je od hiljadu majki koje su vjerovale u njegove riječi.

“Naš narod se okupio oko njega. Nije se moglo prići od gužve. Mislili smo da niko neće dirati taj narod jer nije kriv. Mladić je govorio: ‘Neće vam faliti dlaka s glave’. U to sam vjerovala i nisam mogla da znam da mogu toliko ljudi da lažu”, kazala je Velić.

VRS zauzela je Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Tražeći spas mnogobrojne žene, djeca i muškarci okupili su se u Potočarima, gdje je bila baza UN-a. Mladić je došao i obećao da se nikome ništa loše neće desiti. U danima koji su uslijedili dogodio se najmasovniji zločin, nakon Drugog svjetskog rata, genocid.

Prema presudama, više od 7.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti je ubijeno, a žene i starije osobe su autobusima prevezeni za Kladanj, koji je bio pod kontrolom Armije BiH.

Ugledao Mladića

Dok je 13. jula 1995. zajedno sa 20-ak ranjenih na Žutom mostu u Srebrenici čekao da ih puste na liječenje na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, Selimović je čuo galamu, kamione, autobuse i povike: “Idemo u lov na Turke”. Odjednom, sve je zaćutalo.

“Otvorio se sanitet i ugledao sam Mladića. Pitao je odakle je ko. Ja sam rekao da sam iz Bratunca, a on me pitao šta ja imam raditi u Srebrenici. Rekao sam da sam pobjegao od ubijanja iz Bratunca. On je pitao: ‘Gdje je Naser Orić? Zašto je pobjegao, što me nije sačekao? Toliki ratnik, a bježi. Ali nema veze naći ćemo mi njega’”, prisjetio se Selimović.

U vrijeme kada je VRS zauzela Srebrenicu, Orić je bio u Tuzli. U odbrani Srebrenice učestvovao je do 29. maja 1995. kada je razriješen dužnosti komandanta Teritorijalne odbrane (TO). U Haškom tribunalu sudilo mu se za ratni zločin počinjen u Srebrenici, ali je pravosnažno oslobođen. U Sudu Bosne i Hercegovine sudi mu se za ubistvo tri ratna zarobljenika srpske nacionalnosti. Prvostepenom presudom oslobođen je krivice.

U trenutku kada je vidio Mladića i sve što se dešava oko Srebreničana, Selimović je kazao da je bila kod njega prisutna kombinacija straha, ali i bola zbog ranjavanja i bilo mu je svejedno da li će preživjeti.

“Čovjek i ne razmišlja i jedva čeka da ga ubiju, da mu skrate patnje. Nisam vjerovao da ću preživjeti”, izjavio je Selimović, istaknuvši da mu je Mladić na odlasku rekao: “Sve ćemo vas pobiti”.

Selimović je zajedno s ostalim ranjenicima, neko vrijeme boravio u Domu zdravlja Bratunac, odakle je prebačen u logor “Batkovići”. U srebreničkom genocidu Selimoviću su ubijeni otac, tri brata, bratov sin jedinac, punac, dva šuraka, a dalju familiju, kao kaže, i ne broji.

“Oko 70 i nešto bližih mi je ubijeno. Djed Haso je ubijen 12. maja 1992. Bio je prva žrtva u Zalazju. Otac Bajro, braća Hasan, Sabahudin, Hajrudin, bratić Elvir, punac Mustafa, šuraci Sabahudin i Meho, dajdža Rasim i njegovi sinovi Hazim, Ćazim i Hasan, svi su pobijeni”, kazao je Selimović.

Posljednji susret

Abdulkadir, sin Haske Velić, u Srebrenici je bio medicinar. Prije i nakon pada Srebrenice, pomagao je ranjenicima, koje nije htio ostaviti i napustiti Srebrenicu. Posljednji put, majka Haska ga je vidjela u bazi UN-a u Potočarima.

Godinama kasnije, saznala je da je ubijen u Tišću, zajedno s desetinama drugih zarobljenika, koje su vojnici VRS-a prije egzekucije držali zarobljene u osnovnoj školi.

Za genocid i zločine počinjene u Srebrenici osuđeno je ukupno 38 nekadašnjih pripadnika vojske i policije Republike Srpske na više od 600 godina zatvora i tri doživotne robije.

Od članova Glavnog štaba VRS-a, pod komandom Mladića, osuđeni su načelnik za bezbjednost Ljubiša Beara na doživotni zatvor, načelnik za operativno-nastavne poslove Radivoje Miletić na 18 godina, pomoćnik za moral i vjerska pitanja Milan Gvero na pet godina, te pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove Zdravko Tolimir na doživotnu kaznu.

Gvero i Tolimir su u međuvremenu preminuli.

U presudama Haškog tribunala u vezi sa Srebrenicom, Mladić je označen kao “centralna figura”.

“Iz dokaza jasno je da jedna tako masovna operacija, ne bi mogla biti preduzeta bez odobrenja i naređenja komandanta Mladića. S obzirom na njegovu ulogu, kao i njegove postupke i izjave iz tog perioda, uključujući njegovo direktno učešće u ključnim fazama operacije, svaki drugi zaključak je nezamisliv. Njegov pečat – koji je ostavio prijetnjama, govorima i naređenjima – može se pratiti kroz sve ključne trenutke ovog poduhvata ubijanja. Pretresno vijeće se uvjerilo da je Mladić bio centralna, pokretačka sila plana ubijanja”, stoji u presudi Beari.