Ispovijesti žena koje su preživjele seksualno nasilje u BiH

Iako su prošle 22 godine od završetka rata u Bosni i Hercegovini, koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije, žene, koje su preživjele seksualno nasilje i silovanja u ime etničkog čišćenja, nastavljaju svoju borbu.

Martu 1992. godine Socijalistička republika Bosna i Hercegovina proglasila je nezavisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, što je dovelo do rata Bošnjaka i Hrvata protiv Srba koji su bili protiv otjecpljenja, piše japanski list The Mainichi.

Mirovni sporazum postignut je 1995. godine, a na prostoru bivše Jugoslavije poginulo je oko 200.000 ljudi i oko 2,5 miliona su postale izbjeglice.

Prošle godine zatvren Međunarodni tribunal za zločine počinjenje na prostoru nekadašnje Jugoslavije, koji je osnovan 1993. godine u Hagu u Holandiji.

Kraj tribunala može se posmatrati u jednu ruku kao kraj poslijeratnog procesa. Međutim, žene nose duboke emocionalne rane jer su bile žrtve silovanja četvrt stoljeća kasnije.

U aprilu 1992. godine u Višegrad, u grad u kojem su Bošnjaci činili više od 60 posto ukupnog broja stanovnika, upale su srpske trupe, koje su pobile sve muškarce koji su pružali otpor, žene su silovali, te opljačkali sve dragocjenosti.

Ovo je pravo lice etničkog čišćenja, temeljito istrebljenje čitavog naroda koji je drugačiji, piše japanski list.

Amela Mektušejac (45) bila je opkoljena od 20 srpskih vojnika. Amela je zajedno sa majkom i sestrom bila zatočena u kući. Srpski vojnici su Amelu udarili u glavu prije nego su je silovali pred očima porodice. Nakon toga, ona i sestra su uspjele pobjeći kod poznanika u drugi grad, dok je njihova majka ostala i silovana je nebrojeno puta.

Bošnjačke žene postale su meta seksualnog nasilja, čak i tokom Drugog svjetskog rata, kao i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Zbog konzervativne sredine, žene koje su silovane, ostavljene su od svojih muževa i nemaju kamo otići. Zbog ovoga, žene su prisiljene čuvati svoju tajnu.

“Ovo je osveta ratnim zločincima”, rekla je Amelina, sada 64-godišnja majka Bakira Hasečić.

Tokom 2003. godine, osam godina od potpisivanja mirovnog sporazuma, ona je pokrenula jedno od prvih udruženja koje pomaže ženama silovanim tokom agresije na RBiH.

Amela je također uključena u udruženje.

Na početku, svega nekoliko žena istupilo je u javnost. Označene su kao “žene koje su silovane” i dobile kritike javnosti. Amela i druge žene drže lekcije i koriste pojavljivanje u lokalnim medijima da ispričaju horor koji su doživjele. Polako, ostale žrtve su počele se okupljati. Do 2006. godine, ukupno 2.707 žena je istupilo u javnost i zatražilo da vlada ih prizna kao žrtve silovanja i ratnog zločina.

Nakon rata, Bosna i Hercegovina podjeljena je u dva entiteta. Vlada entiteta Federacija BiH priznala je nasilje nad ženama kao ratni zločin i plaća im oko 500 KM ili oko 33.000 jena mjesečno.

Svjedočenja žena također su promijenila i druge stvari. Kako ih sve više i više izlazi u javnost i priča svoju priču, tako i zlodjela ratnih zločinaca i zlikovaca izlaze na svjetlost dana. Do sada su svjedočenja oko 6.250 žena iskorištena kako bi zlikovci bili osuđeni.

Međutim, ovo dovodi do novih problema. Žena koja govori kao svjedokinja na sudu ponovo doživi traume i teror od sjećanja na silovanje, što dodatno pogoršava post-traumatski poremećaj.

Psihološka podrška ženama prije i nakon svjedočenja je nešto što trebaju, ali izostala je podrška države.

Na sve to, samo oko 800 žena žrtava silovanja prima pomoć države, iako ih je nekoliko hiljada. Problem je u tome što traženje pomoći automatski ženu žrtvu silovanja gura u javnost.

Srpski vojnici su uhapsili Adilu Suljević (52) u njenoj kući u Brčkom 1992. godine. U tom trenutku Adila je bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Odveli su je na drugu lokaciju i silovali je iznova i iznova. Ona je izgubila bebu.

“Mislila sam da počinim samoubistvo. Tražila sam razlog da ne živim više”, rekla je Suljević, koja je deset godina bila na psihijatrijskom liječenju.

Želeći pomoći drugim osobama kao ona, Adila je 2015. godine pokrenula nevladino udruženje za podršku ženama žrtvama silovanja. Čak i sada, ona kaže da lokalne žene dolaze u njenu kuću i praktično svakodneno otvoreno pričaju o onom što im se desilo.

“Žene pate u samoći od trauma koje su imale u prošlosti. Zato sam odlučila osnovati ovo udruženje. Glavna misija udruženja je osnaživanja u različitim sektorima, kao što je ekonomsko osnaživanje, osiguranje psihološke pomoći, te socijalne i zdravstvene zaštite”, izjavila je Suljević.

Za ove žene rat nema kraja, zaključuje japanski list.