Slovačka: Uvod

Ukratko

Republika Slovačka (slovački: Slovensko) država je u Srednjoj Europi, koja graniči sa Češkom na sjeverozapadu, Poljskom na sjeveru, Ukrajinom na istoku, Mađarskom na jugu i Austrijom na jugozapadu. Ukupna površina zemlje je 49.036 km kvadratnih, a nastanjuje je ju 5.379.455 stanovnika, od kojih je 86% Slovaka, 10% Mađara, a 4% Roma, Rumuna, Čeha, Ukrajinaca, Nijemaca i Poljaka. Od maja 2004. godine članica je Evropske unije, a s početkom 2009. godine prihvaćen je euro kao zvanična valuta.

Povijest

Tragovi naseljavanja na području Slovačke potječu iz paleolitika. U 5. vijeku p. n. e. Slovačku su naselili Kelti, potom Dačani, Jazigi i Kvadi. Germansko kraljevstvo koje je ujedinilo Kvade i Markomane, ali i manje Ose i Kotine pod vlašću Vaniusa, postojalo je od 8. do 179. godine p. n. e.. U 1. vijeku dolazi do prodora Rimljana koji su na Dunavu ustanovili više vojnih ispostava od kojih su dvije najveće bile Carnuntum i Brigetio. Laugaricio (današnji Trenčín) je bila zimski kamp gdje se II legija borila u odlučujućoj bitci Markomanskih ratova protiv Germana Kvada 179. god. Rimljane su potjerali Gepidi i Goti (u 3. vijeku), Huni i Langobardi (u 5. vijeku), te naposljetku Slaveni (u 6. vijeku). Slaveni brzo postaju brojčano najdominantniji etnički korpus i određuju povijesnu sudbinu Slovačkih prostora.

U prvoj polovici 7. vijeka područje Slovačke se nalazi u sklopu prvog slavenskog saveza – Samove države. Potkraj 8. i početkom 9. vijeka jača utjecaj Franaka i zapadnog kršćanstva.

Slovačka plemena je u prvoj polovici 9. vijeka pod svojom vlašću ujedinio knez Pribina u kneževinu Nitru. On je (oko 828.) podigao i prvu kršćansku crkvu u Slovačkoj. Ubrzo Slovačka ulazi u sastav Mojmirove Velikomoravske države (833.). Primivši Ćirila i Metoda (863.) primili su staroslavensko pismo, a država se proširila pod kraljem Svatoplukom.

Katedrala Sv. Martina u Bratislavi je bila krunidbena crkva mađarskih kraljeva skoro tri stoljeća.

Nakon raspada Moravske države u 10. vijeku, Mađari su postupno anektirali slovački teritorij, a zapadni dijelovi današnje Slovačke su postali dijelom Ugarske kneževine koja je oko 1000. godine postala Ugarsko kraljevstvo. Tako će ostati sve do 1918. Godine. Etnički korpus ovog teritorija je postao još kompleksniji nakon doseljenja Karpatskih Nijemaca u 13. vijeku, te Vlaha i Jevreja u 14. vijeku.

Nakon provale Mongola (1241.) uslijedile su godine gladi u kojima je život izgubio veliki broj stanovnika. No, srednjovjekovna Slovačka je ostala poznatija po gradskim središtima u kojima su se gradili kameni dvorci i poticala se umjetnost. Tako je 1465., mađarski kralj Matijaš Korvin osnovao prvo sveučilište u Pozsonyju (znan i kao Pressburg, današnja Bratislava), no ubrzo je zatvorena nakon njegove smrti 1490. god. Za husitskih ratova jača češki utjecaj, a sredinom 15. vijeka Jan Jiskra, zapovjednik taborićana, privremeno je ovladao većim dijelom zemlje.

Kada su Osmanlije zauzeli većinu Ugarske (ali i južnu Slovačku) i okupirali Budim, na početku 16. vijeka, prijestolnica Ugarske se preselila u Pozsony (Bratislava) koji je ostao mađarskom prijestolnicom sve do 1536. godine. Nakon Mohačke bitke (1526.) Slovačka je stradala u sukobima Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog, osobito u ruralnim područjima.

Nakon povlačenja Turaka iz Mađarske, krajem 17. vijeća, važnost Slovačke u Ugarskoj je opadala, iako je Bratislava ostala glavnim gradom sve do 1848. god. kada se prijestolnica vraća u Budim.

Slovački narodni preporod i borba protiv mađarizacije jačaju sredinom 19. vijeka. Vođe slovačkog pokreta su 1861. godine tražili ustroj autonomne slovačke pokrajine, s vlastitom upravom, sudstvom i školstvom. Godine 1863. osniva se Matica slovačka. Odgovor Mađarske je bio donošenje odluke o političkoj nedjeljivosti Mađarske (1868.), tretirajući Slovake kao sastavni dio mađarskog etničkog korpusa. Godine 1874. ukidaju se slovačke srednje škole, a godinu kasnije i Matica slovačka.

Mađarizacija je dosegla vrhunac Apponyijevim aktom (nazvan prema ministru obrazovanja grofu Albertu Apponyiju) čime je mađarski jezik bio obvezatan u osnovnim školama. Nezadovoljstvo je kulminiralo nakon tragedije u Černovu (ubojstvo 15 Slovaka pri posvećenju crkve u Černovu gdje je narod želio da posvećenje nove crkve izvrši patriotski političar i popularni svećenik Andrej Hlinka umjesto mađarskog svećenika). Netom prije I svjetskog rata, slovačku neovisnost poticao je i nadvojvoda Franjo Ferdinand svojom idejom o federalizaciji Austro-Ugarske monarhije, uz pomoć slovačkog novinara i političara Milana Hodže, no ti planovi su napušteni nakon atentata u Sarajevu.

Tijekom Prvog svjetskog rata Slovaci se zalažu za stvaranje samostalne države s Česima. Slovačko nacionalno vijeće izjasnilo se 30. listopada 1918. god. za čehoslovačku državu i prekid veza s Mađarima. Veoma brzo je nova država iznevjerila očekivanja Slovaka zbog češkog hegemonizma i bohemizacije. Već 1919. godine Slovačku je napala kratkotrajna Mađarska Sovjetska Republika i zauzela jednu trećinu Slovačke koju su prozvali Slovačka Sovjetska Republika (od 16. juna do 7. jula 1919.).

U razdoblju između dva rata, demokratska i napredna Čehoslovačka je bila pod stalnim pritiskom revanšističkih vlada Njemačke i Mađarske, sve dok je nisu podijelili Minhenskim sporazumom 1938. godine.

Nakon njemačke okupacije Češke (1939.) ustrojena je zasebna slovačka država pod kontrolom Trećeg Reicha, dok je veliki dio slovačkog nacionalnog teritorija ustupljen Mađarskoj. Tu je veliku ulogu odigrao i katolički nadbiskup Jozef Tiso koji je postao vođa marionetske države. Većina jevrejske populacije je odvedena u koncentracijske logore, a antifašistički pokret je organizirao snažnu oružanu pobunu 1944. godine i uslijedio je gerilski rat protiv njemačke okupacije.

Nakon sloma Njemačke u Drugom svjetskom ratu Slovaci su s Česima obnovili zajedničku državu, ustrojenu od dviju federativnih jedinica – Češke i Slovačke.

Obnovom Čehoslovačke ponovno su otvoreni međunacionalni antagonizmi, a istodobno su komunističke vlasti zatirale demokratske slobode građanstva i progonile djelovanje Katoličke crkve. Jozef Tiso je obješen 1947. godine zbog suradnje s Nacistima. Više od 76,000 Mađara i 32,000 Nijemaca je prisiljeno da napuste Slovačku u seriji prisilnih preseljenja nakon Potsdamske konferencije. Ovaj izgon je i dan danas izvor razmirica između Slovačke i Mađarske.

Nakon državnog udara 1948. godine Slovačka je došla pod direktan utjecaj SSSR-a i priključila se Varšavskom savezu. Snage Varšavskog saveza su okupirale zemlju 1968. godine čime je završeno Praško proljeće koje je vodio Aleksandar Dubček. Godine 1969. Čehoslovačka je postala federacija dvije republike: Češke Socijalističke Republike i Slovačke Socijalističke Republike.

Kad je 1989. godine pala komunistička vlast, nastupila je tzv. Baršunasta revolucija. Godine 1991. država je preuređena u Čehoslovačku Republiku, a u julu 1992. godine premijer Vladimír Mečiar je donio odluku da su republički zakoni ispred federalnih. On je također, tijekom cijele jeseni s premijerom Češke republike, Vaclavom Klausom, dogovarao mirno razvrgavanje federacije (tzv. Baršunasti razvod). Od 1. januara 1993. godine Slovačka je postala neovisna država.

Slovačka je zadržala bliske odnose s Češkom, a obje zemlje su s Mađarskom i Poljskom pristupile Višegradskoj grupi. Predsjednik slovačke vlade od 1992-1998. (uz prekid tijekom 1994.) bio je Vladimir Mečiar, a predsjednik Republike do 1998. godine je Michal Kovač. Godine 1998. za predsjednika države izabran je Rudolf Schuster, a premijerom je imenovan Mikulaš Dzurinda. Slovačka je postala članicom NATO-a (29. marta) i EU (1. maja) od 2004. godine, kada je za predsjednika izabran Ivan Gašparovič.

Političko uređenje

Slovački šef države je predsjednik, koji se bira na izravnim općim izborima svakih pet godina. Veći dio izvršne vlasti ima predsjednik vlade, koji je obično vođa najveće stranke ili većinske koalicije u parlamentu. Imenuje ga predsjednik. Ministre imenuje predsjednik na prijedlog predsjednika vlade.

Najviše zakonodavno tijelo Slovačke je jednodomni parlament, Državno vijeće Republike Slovačke („Národná Rada Slovenskéj Republiky“), sa 150 zastupnika. Zastupnici se biraju svake četiri godine proporcionalnom metodom. Najviše sudsko tijelo Slovačke je Ustavni sud („Ústavný súd“), koji presuđuje ustavna pitanja. 13 članova ovog suda imenuje predsjednik na temelju popisa kandidata koje predlaže parlament.

Predsjednik Slovačke je Ivan Gašparovič, koji je na predsjedničkim izborima 2009. u dva kruga porazio Ivetu Radičovu, čime je započeo svoj drugi mandat.