Selim Bešlagić: Bh. pravosuđe mora staviti tačku na predmet 'Brčanska Malta'

Prvenstveno, naveo je, da je za to zaslužna presuda Apelacionog suda u Beogradu, kojom je Ilija Jurišić, bivši pripadnik tuzlanske policije, oslobođen optužbi za izdavanje naredbe o napadu na kolonu vojnih vozila u naselju Brčanska Malta 15. maja 1992. godine.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA) Bešlagić se prisjetio dešavanja u naselju Brčanska Malta i kasnijeg granatiranja grada, a izrazio je očekivanje da će bh. pravosuđe staviti „tačku na i kada je ovaj predmet u pitanju“.

Do trenutka kada je grad napadnut, navodi Bešlagić, sve je proticalo u znaku pripreme za siguran izlazak iz kasarne jedinica tzv. Jugoslovenske narodne armije (JNA), koja od 27. aprila nije ni imala legitimitet na teritoriji Bosne i Hercegovine, nego isključivo samo u Srbiji i Crnoj Gori. Bešlagić ističe da je među pripadnicima JNA, kako se kasnije ispostavilo, bilo i pripadnika Vojske Republike Srpske.

Sve je, kaže, postalo sumnjivo kada se u 10 sati pojavila informacija da vojnici uništavaju kaponire i razbijaju u kasarni, te da namjeravaju izvesti materijalno-tehnička sredstava van kasarne.

U popodnevnim satima, kaže Bešlagić, nazvao ga je Mile Dubajić, bivši komandant kasarne JNA u Tuzli, koji je tražio da u kasarnu dođe jedna delegacija i pregleda je.
No, delegacija koja je otišla izvršiti pregled je zarobljena i stavljena u kolonu vozila koja se spremala napustiti Tuzlu.

„U međuvremenu smo se dogovorili da se rezervna policija, koja je bila aktivirana, stavi sa strane dok izlazi kolona, kao što je bio slučaj sa svim kolonama koje smo do tada propratili, sa zadatkom da ne dođe do incidenata. Mislim da snimci koji su sačuvani pokazuju da je rečeno da se ne smije pucati, da se ne izaziva, itd. Međutim, u toj napetosti neko je iz te kolone počeo da provocira i da puca. Jednostavno, nakon više apela da se ne puca po građanima Tuzle, policija je uzvratila sa 'na vatru odgovoriti vatrom' i desio se taj sukob, neki kažu incident, možda je to i bolje, čije su posljedice strašne. Oni koji su izlazili nisu bili stručno organizirani. Stavljeni su na minsko-eksplozivna sredstva i gorivo, što je mimo svih pravila, da bi se desilo to da su ti kamioni počeli eksplodirati i došlo je do te tragedije“, naveo je Bešlagić.

Neposredno nakon događaja, civili i ljekari svesrdno su pomagali svim ranjenicima, bez obzira na to kojoj strani u incidentu su pripadali. Preživjeli vojnici su se razbježali i u zgradi u kojoj je bila „Lesnina“ grupu civila držali su kao taoce, pa su, navodi Bešlagić, došla dvojica oficira JNA, koji su imali zadatak da skupe preživjele vojnike.

„U toku te noći izvršeno je zbrinjavanje, pokupljeni su posmrtni ostaci poginulih i dali smo nalog da se odmah vrši identifikacija. Sutradan je bio uviđaj od strane sudskih organa, a dogovoreno je da pojedinci koji su u tom trenutku, hajde da kažem, bili prihvaćeni ovdje u Tuzli, sa svojim dugim cijevima mogu izaći. Organizirali smo autobus kojim su svi oni prevezeni u Požarnicu (tuzlansko naselje, op.a), gdje su već tada paravojne i jedinice Vojske Republike Srpske imale svoje položaje. Mi smo ih predali, a nakon toga smo intervenirali putem civilnih vlasti da određene ranjenike, koji su bili u teškom stanju, prebace prema Bijeljini, a samim tim i prema Beogradu, tako da smo pokazali svu humanost“, ističe sagovornik AA, dodajući da nakon toga dolazi do granatiranja grada.

Bio je to, navodi Bešlagić, osvetnički čin Mileta Dubajića, koji je u gradu protumačen kao činjenica da je u Tuzli počeo rat.

„Nakon toga, kada je uvedeno ratno stanje, postupali smo prema odlukama Predsjedništva BiH. Imali smo krizni štab, a policija i Teritorijalna odbrana prelaze u aktivnu odbranu Bosne i Hercegovine. Ustrojio se jedan sistem koji je funkcionirao u ratu i poslije rata, a procijenjeno je da je to bila jedna od najboljih organizacija građanskog društva u ratnim okolnostima“, navodi Bešlagić, izražavajući zahvalnost svojim saradnicima i sugrađanima.

Inače, mjesec prije, 4. aprila 1992. godine tadašnje Općinsko vijeće Tuzle usvojilo je odluku o organiziranju odbrane, a ta se odluka prvenstveno odnosila na zabranu djelovanja bilo kakvih paravojnih formacija, s ciljem zaštite i sprječavanja stradanja stanovništva. Tuzlake je štitio rezervni sastav policije onoliko koliko je to u odbrambenom smislu mogao, a naoružanje koje vojska nije uspjela izvući iz grada, stavljeno je na raspolaganje u svrhu odbrane.

„Mislim da je ono što je značajnije u svemu tome i što ne znači samo za grad Tuzlu, to da smo 15. maja vratili naoružanje Teritorijalnoj odbrani Tuzle, Lukavca i Srebrenika i mi smo tada, faktički, obezbijedili naoružanje koje je sigurno utjecalo da se na ovoj teritoriji i u ovom kraju ne desi ono što se dešavalo u drugim mjestima“, naveo je sagovornik AA.

Ponavljajući da ovaj 15. maj doživljava sa velikim olakšanjem, Bešlagić je istaknuo da ga raduje to što je, prema njegovom mišljenju, okončan jedan „politički proces“ protiv Ilije Jurišića, čovjeka koji je pristao da aktivno učestvuje u procesu i koji je podnio najveći teret političkih montaža. Bešlagić naglašava da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine mora okončati predmet „Brčanska Malta“ i konačno staviti tačku na njega.

„Međutim, kao čovjek neću biti zadovoljan sve dotle dok neko ne bude odgovarao za smrt tih ljudi koji su bili u toj koloni, a mislim da se treba dignuti optužnica protiv Mileta Dubajića, kao glavnokomandujućeg te kolone, da je neprofesionalno sve to učinio. Na kraju krajeva, on je u sudu u Beogradu rekao da se osjeća krivim, Prema tome, očekujem i da će porodice poginulih i to ne samo naših, nego i onih sa druge strane, jednom dobiti odgovor ko je kriv i gdje su oni koji se traže. Jer, u procesu koji je krenuo bilo je 300 poginulih, iako smo mi odmah rekli da se radi o brojci između 50 i 55, pošto se to nije moglo ustanoviti. Poslije toga oni to počinju smanjivati, jer je glavni optuženik Slobodan Milošević u Hagu rekao da se radi o 51. Postavlja se pitanje odakle taj broj 300 do realnog broja 51. Znači, ona razlika je negdje i vjerovatno su sa tuzlanskom kolonom htjeli da pokriju taj dio, ali ja ću reći da je to sve nagađanje. Mislim da bi se trebao tražiti odgovor za sve one koji su nestali, nisu identificirani, a poginuli su u tuzlanskoj koloni“, smatra Bešlagić.

Dok se taj proces ne završi, kaže on, teško da će doći do uspostavljanja bilo kakvih odnosa između porodica poginulih sa učesnicima tog događaja i onima koji su u tom trenutku obnašali vlast. Veliku ulogu u otežavanju uspostavljanja tih odnosa, ističe Bešlagić, igra politika. Ponovio je namjeru da je spreman razgovarati sa porodicama poginulih, pod uslovom da na sastanak ne dolaze politički izaslanici ni predstavnici vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Bešlagić bi, kaže, volio da majkama, očevima, sestrama i braći stradalih kaže šta je to tuzlanska strana uradila, da čuju i drugačiju stranu od one koja im se 24 godine servira kao istinita.

Najveća satisfakcija za cijeli događaj je to što je, kaže, čuo da je ranjeni vojnik JNA u Beogradu rekao da bi volio da dođe u Tuzlu, kako bi se zahvalio ljekarima koji su mu pomogli.

„Prema tome, kad-tad doći će se do istine, ali je pitanje kada će se to dogoditi. Moraju se steći uslovi, a u ovom trenutku mislim da se politika bh. entiteta Republika Srpska strašno miješa da izjednači sve zločine i predstavi nas sve kao krivce, da bude da smo mi napravili zločin. Evo, dobio sam satisfakciju vojnikovom izjavom, dobio sam satisfakciju presudom Apelacionog suda u Beogradu za Iliju Jurišića, dobio sam satisfakciju izjavom jednog američkog tužioca koji je istraživao tuzlansku kolonu u Tužilaštvu BiH, koji je rekao da nema nikakvih naznaka da se radilo o organiziranom djelu. Čekam definitivno satisfakciju Tužilaštva BiH da povuče ili da digne optužnicu. Ja ne bježim od odgovornosti, jer ako ima dokaza, neka ide optužnica“, smatra Bešlagić, dodajući na kraju razgovora za AA da su on i Meša Bajrić, bivši načelnik stanice Javne bezbjednosti Tuzla, jedini akteri događaja koji su ostali taoci politikantske igre u vezi sa 15. majem 1992. godine, dok su ostali oslobođeni krivice ili su umrli.