Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Gaza - godina svjetske legalizacije genocida

Danas bi se već knjige mogle pisati o minulih 365 dana zbivanja u Gazi ali, još više – kada bi se htjelo – o svemu onome sramnom, jadnom i neljudskom što od samog početka te storije lebdi nad tamošnjim događanjima. A posebno onim što iz pozadine, na svjetskoj sceni, ciljano i interesno usmjeravaju zločine u Gazi. 

Piše: Zlatko Dizdarević, za Radiosarajevo.ba

Pri tome, već se danas može slobodno kazati, dramu koja je po mnogo čemu do cinizma dovela ogromnu većinu elementarnih principa međunarodne zajednice, smisao međunarodnog prava, Povelju Ujedinjenih naroda, autoritet velikih država i njihovih politika... 

A nebrojeni su primjeri koji potvrđuju ovo osjećanje stvarano u usporedbi sa elementarnim standardima koji su decenijama važili u vezi sa međunarodnom politikom, pravom, pravdom, ljudskim odnosima. Pa i sa genocidom. Puno je dokaza za ovo da bi ih se danas guralo pod tepih. 

Počelo je onog krvavog dana na granici Izraela i Gaze kada su u šokantnim okolnostima pripadnici Hamasa – u operaciji "Al –Aksa Oluja" provalili preko granice na teritoriju Izraela i počinili, užasan,  rijetko viđen zločin u novijoj istoriji, pod više nego čudovišnim okolnostima. Divljački je poubijano oko 1200 mladića i djevojaka na muzičkom koncertu pod vedrim nebom, a potom i u okolnim kibucima. Oteto je i odvedeno tada više od 249 talaca. Živih je danas, tvrdi se, 101.

"Prodati višim silama"

Mnogo je zagonetki u vezi sa ovom operacijom bilo od početka. Mnogi su već tada javno konstatovali, među njima  i Efrat Fenigson koji je služio u IDF-u prije 25 godina, da je "nemoguće da Izrael nije znao šta dolazi“...

"Za mene ovaj iznenadni napad izgleda kao planirana operacija. Na svim frontovima...Čini se kao da su narod Izraela i narod Palestine ponovo prodati višim silama...", naveo je on.

I onda i danas ponavlja se činjenica da je granica između Izraela i Gaze bila jedna od najčuvanijih na svijetu. Uz red žice, pa ničije zemlje, pa čvrstih zidova uz nebrojene senzore koji prate pokrete, kamere, oružje itd. Neko je od poznavalaca ove storije još onda napisao: "Mačka koja bi se kretala tuda pokrenula bi sve postojeće sile i sisteme uzbune..."

A Hamasovci su se, tri puna mjeseca obučavali za provaljivanje ovakve granice. Vjerovatno i uz dolare koje su – dokazano je – godinama dobijali iz Zaljeva, uz znanje i odobravanje Mosada koji je novac propuštao preko granice u Rafi. Hamas svojim djelovanjem jeste bio interes Izraela, a protiv jedinstva sa PLO-om.

Ova je činjenica ostala kao zaboravljena sjena na cijeloj priču – uz formalno prihvatanje odgovornosti dvojice nadležnih za granicu u Izraelskoj armiji za "nemar". Sve drugo krenulo je dalje poznatim tokom: Brutalni odgovor Izraela koji, prema bezbroj puta ponovljenom stavu svjetskih institucija, "ima pravo da se brani". Minula godina, u svemu što je slijedilo, kao u ostalom ni minulih 75 godina brutalnih nasilja, protjerivanja, otimanja, ubijanja, obespravljivanja nad Palestincima, ne pamti tako glasna ponavljanja "prava da se brane". 

Kao ni Libanaca danas, Sirijaca, Iranaca ili bilo koga drugog na tim prostorima. Zato je svaka odbrana od izraelske agresije  terorizam, a snage te odbrane su "osovina zla". Prema sada već legalnoj filozofiji Tel Aviva i posebno Netanyahua Izrael ima pravo okupirati koga hoće, da bi bio siguran. 

Nastavak priče je poznat. Protjerivanje stanovnika Gaze sa sjevera na jug, kao upozorenje pred brutalne napade Izraela (sic), uglavnom iz vazduha. Protjerani iz Gaze na jug, okupljani su tamo pod hiljadama šatora, sa vodom i hranom na kašičicu, uz zaustavljanje konvoja humanitarne pomoći pa i ubistva humanitaraca koji su pokušavali uspostaviti prolaz pomoći.

Svakog sata ubiju po 15 ljudi

Nakon godinu dana, dvije su činjenice, uz nebrojene druge, posebno jasne: Ubijenih je Palestinaca do danas više od 42.000, od čega 18.000 djece i 11.000 žena. Slikovito kazano, svakog sata na Gazu padnu 42 bombe kojima se ubije 15 ljudi, od čega šestoro djece. Sruši se 12 zgrada. Najnoviji podaci kažu –odatle je raseljeno 85 posto stanovništva. Uglavnom su sabijeni uz južnu granicu sa Egiptom ali, tamo im prolaza nema. Egipat čuva svoj "mir" sa Izraelom utvrđen sporazumom iz Camp David 1978. godine. Samo naivan ne vidi da je riječ o "čišćenju" Gaze tragom opsesije o protjerivanju i posljednjeg Palestinca iz njihovih istorijskih, "predbritanskih" prostora.

Druga činjenica, uočljivo formirana iz pozadine geostrategije nezasitih okupatora jeste, kako se i koliko brzo i grubo nad ovim činjenicama medijski falsificiraju notorne istine i zaključci. Ona o genocidnom agresoru Izraelu koji se, eto, u svemu ovome "samo brani sa pravom na odgovor", a Palestinci sa "osovinom zla", Iranom, Hezbollahom, Hutijima, Sirijom i Irakom zapravo su inicijator projekta eliminacije mirnog i demokratskog Izraela. 

Uočljivo je, recimo, koliko su mediji, portali prije svega, na ovim prostorima zatrpani apsolutno jednostranim tezama, objašnjenjima, akterima i operacijama u zbivanjima na Bliskom istoku serviranim iz "demokratske osovine" sa Zapada i uz pripadajuće pojmove. Od terminologije po kojoj su Palestinci koljači, ubojice djece otkidanjem njihovih glava (objavljena tvrdnja o tome povodom 7. oktobra zvanično je demantirana uz imenovanje njenog autora, vojnika IDF-a i novinarke iz Tel Aviva, poznate po ekstremno cionističkim stavovima), do već uobičajenih formulacija o "sadističkoj krvožednosti razularenih Palestinaca“. A sve je to, zapravo, povod za zla koja su uperena protiv "nedužnog Izraela". 

Svijet pred ambisom

Ovakvim „ekskluzivama“ treba dodati i odjednom objavljivane priče za svijet da Izrael i pored svega "svakodnevno opskrbljuje civile u Gazi hranom, lijekovima i svim ostalim, uprkos zlodjelima koje su učinili svojim izraelskim susjedima". Taj organizovani, novoformirani i ciljani narativ polako, ali jasno podržava nametani osjećaj da se kroz postojeće, do kraja brutalno realiziranje prava na odbranu Izraela, zaprav, nameće očigledan pokušaj legalizacije genocida – "Palestinaca nad Izraelcima"! 

I uz koji se nameće logično pitanje: Da li bi to dovelo do svega ovoga do čega je dovelo u samo godini dana, da je svijet imao interesa, pameti i hrabrosti da na sve ovo odreagira onako kako se zaklinje decenijama da hoće, pa odmakne planetu od ivice velikog ambisa na kojoj se evo nalazi. Uz očiglednu namjeru svih uključenih da će ići do kraja.

Ako se kraj nije već prošao još jednom skandaloznom tezom iz aktuelne svjetske štampe: "Pa Izraelu se nemoguće boriti protiv protivnika koji ignoriše međunarodno humanitarno pravo". Skoro pa ne treba dalje.  

Zapad se sa primarno Amerikancima, uz sve jadniju Evropsku uniju (sjećam se da su mi na jednom diplomatskom sastanku u Amanu rekli prijateljski da "EU za Arape odavno više nije relevatni svjetski igrač") svjesno opredijelio za podršku do kraja Izraelu. Što zbog tradicionalnih i uticajnih poslovnih pozicija Jevreja u Americi, što zbog njihove geostrateške pozicije na Istočnom Mediteranu i posebno ogromnih plinskih zaliha u morima uz obale Sirije, Izraela, Libana i Gaze, što zbog opsesije i Washingtona i Tel Aviva da Iran nastoji da "zavlada" Bliskim istokom, posebno kroz nuklearni program. I postaje sve bliži okruženju.

Upečatljivija storija u vezi sa ovim posljednjim je i ulazak Irana u tzv. Nuklearni sporazum P5+1. Od 2015. kada je Sporazum potpisan a Iranu dignute mnogebrutalne sankcije Zapada, zemlja je doživjela veliki uzlet na svim poljima. 

Imao sam prilike da to tada posmatram iznutra. Trump je tu "opasnost" pročitao, s razlogom u odnosu na njegov interes, kao opasnost za Ameriku i Zapad. I tačno je, mnogi u arapskom svijetu tada su počeli otvaranja prema Iranu kao što se i Iran otvarao prema cijelom svijetu. 

Trump je povukao arogantan potez dozvoljiv Americi uz šutnju svih ostalih njihovih partnera – istupio je jednostrano iz Sporazuma optužujući Iran da krši uslov o zabrani obogaćivanja uranijuma preko dozvoljene mjere. Optužba je bila netačna. Dokaza je bilo puno, ali kasno. Sporazum je "umro" 2018. uz bezuspjesne pokušaje da se obnovi. Iran nakon toga jeste nastavio obogaćivanje uranijuma do mjere potrebne sa proizvodnju nuklearnog oružja, i dalje. Uz atentate na vodeće naučnike u tom programu gdje su ih CIA i Mosad pronalazili.

Danas je na zapadnoj strani pobijedio narativ da Iran ima za glavni cilj da postane vodeća nuklearna sila u regionu. Nuklearnu bombu imaju izvjesno. O istom oružju u Izraelu nema dileme, mada se formalno to nikad ne priznaje. 

Početni korak na ovom putu priuštila im je Francuska nakon Sueckog rata 1956. kada im je poklonila nuklearni reaktor u Dimoni, instaliran u pustinji Negev. Dovoljno tada za nuklearni program i to oružje danas. Ali i stvorio ekstremno sileđijski narativ u glavama mnogi tamošnjih lidera, posebno Netanyahua koji "vlada" uz kratku pauzu duže od 13 godina. I ne libi se da kaže: "Izrael ima pravo da okupira koga hoće, tu granica nemamo".

U svemu ovome, vjerovatno i najveća muka po svijet jeste potpuno lijeganje na rudu Netanyahuu bezmalo od strane svih onih koji drže ključne konce kakvog – takvog međunarodnog poretka. 

Kroz minulih godinu dana, pred Generalnom skupštinom UN i posebno Vijećem sigurnosti bilo je puno prijedloga rezolucija i sličnih dokumenata o "obaveznom prekidu vatre u Gazi", o humanitarnoj pomoći, obustavljanju raseljavanja itd. i – ništa. Sve to uz (ne)saglasnost najvećih igrača u UN-u. I Krivični tribunal u Hagu (ICC) donio je baš čudovišno hrabre naloge Izraelcima o napuštanju okupiranih teritorija u Palestini, povratku autohtonih stanovnika, čak i reparacijama za pretrpljeno zlo. Ali, sve je samo na papiru. Oni nemaju kompetenciju u provođenju presuda. Nekako u isto vrijeme i organizacija "Zakon o Palestini" podnio je ICC-ju dovoljno dokaza za pokretanje postupka protiv Izraela za izvršenje genocida nad palestinskim narodom. Usput, i za hapšenje Netanyahua. I opet ništa! 

Netanyahu sve to dobro zna i apetiti su mu porasli do krajnje tačke. On bi da, po svaku cijenu, isprovocira Iran da uđe u rat sa Amerikom i obratno. Ono najmanje što zna, jeste da mu se Washington neće suprotstaviti u bilo čemu što uradi. Ma šta govorili u javnosti. Biden sad kobajagi balansira tim povodom, ali je nebitan. 

Samo valja ući u istoriju. Pozivati se na posljednje sjene razuma vladajućih po svijetu postalo je ironično. Nalozima iz UN-a da se ne smije doturati oružje i municija Izraelu, odmahuje se rukom. Eno i "proruska Srbija" krca municiju Izraelu. A Ukrajini smije. Novine pišu kako je njemački brod "Katan", pun oružja i municije za Izrael, krenuo nedavno sa portugalskom zastavom do cilja, pa eno tumara Jadranom. 

Kažu da je bio 15 km od Lastova, tražeći luku gdje bi teret za Izrael iskrcao. Odbili ga u Namibiji, pa u Baru, pa Kopru... Negdje će proći, makar i sa nezakonito ukinutim sistemom za praćenje i bez ikakve obavezne zastave. Znaju u Izraelu da će oni što su poslušna većina u UN naći načina da, ako treba, nadglasaju izrazitu manjinu realnih i principijelnih i u ovakvom slučaju. 

Kako dalje?

Netanyahu, i pored šizofreno bolesne ambicije, mora računati na realnost po kojoj, najvjerovatnije, Iran i SAD neće baš lako ući u sukob bez posljedica za cijeli svijet. Kao što mora računati i na stanje u vlastitoj kući. A ankete tamo od par sedmica kažu da 68.500 stanovnika sa sjevera Izraela, žele da odu. 

Od 75.000 onih sa juga, što su već otišli, jedna trećina se izjasnila da ne žele da se vrate u ovakvim okolnostima.

Godina od one subote 7. oktobra u velikoj mjeri prevrnula je mnogo što –šta u svjetskoj politici. Prije svega, legalizirala pravo jačem da tlači, čak i ako nije individualno jači ali, i tu je rođen novi apsurd. Kako reče minulih dana ovim povodom Srđan Dvornik, politolog i aktivist iz Zagreba: 

"Povlašteni američki saveznik na Bliskom istoku je postao glavni demiurg (tvorac, stvaratelj) američke vanjske politike, i to je krah politike velikih sila."

Došlo je, eto, dotle da mora i velika sila da savije kičmu taman onoliko koliko treba da više nije velika. Da bi se genocid pravog zločinca – nažalost i uz sve drame počinjene nad njima tokom Holokausta – pokušao sada preknjižiti na žrtvu novog genocida, izraelskog.