Satko Mujagić, bivši logoraš Omarske: Moramo se suočiti s prošlošću

Dan bijelih traka, 31. maj, kao dan sjećanja na civile stradale u Prijedoru i njegovoj okolini u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, bit će obilježen, ne samo u BiH nego i u brojnim gradovima u svijetu. Tog kobnog dana prije 23 godine građanima Prijedora, nesrbima, tadašnje srpske vlasti koje su upravljale gradom naredile da svoje domove obilježe bijelim trakama i čaršafima.

Prijedorčanin Satko Mujagić jedan je od onih koji su strahote rata doživjeli na najteži način. Prisjećajući se tih dana, Mujagić ističe kako je igrom slučaja sa porodicom izbjegao prve transporte u prijedorske logore.

"Ja i porodica smo prvi smještaj pronašli u Prijedoru, kod rodbine. Međutim, nakon napada, paljenja starog grada i 'čišćenja' samog grada 30. maja 1992. godine, ja i moj otac smo zatočeni u prostorije rudnika Omarska, koji je te 1992. pretvoren u koncentracioni logor ili bolje rečeno tvornicu smrti", prisjetio se Mujagić.

Istog dana, napominje, gradske vlasti Prijedora su putem Radio Prijedora zatražile od građana "lojalnih srpskim vlastima da na svoje domove istaknu bijelu zastavu ili čaršafe."

"Tako su učinili i naši domaćini, kao i svi nesrbi u ulici u kojoj smo bili, a vjerovatno i po drugim dijelovima grada. Međutim, to 'iskazivanje lojalnosti' nije imalo za cilj da se označe kuće koje nisu ili ne bi trebale biti direktan cilj vojske i policije, nego upravo da olakša masovna hapšenja, pa i ubijanje civila na kućnim pragovima. Nakon ovog dana, kada su bukvalno popunjeni logori Keraterm, Trnopolje i Omarska u kojima su već bili zatočeni Kozarčani, preostalo nesrpsko stanovništvo bilo je prisiljeno nositi bijele trake tokom kretanja na ulici", kazao je Mujagić.

Iako je nakon augusta 1992. godine prebačen u logor Manjača, Mujagić ističe kako su neopisive strahote proživljene u Omarskoj, najzloglasnijem prijedorskom logoru. Prema njegovim riječima, nakon boravka na Manjači do polovine decembra 1992., oko 2.500 logoraša iz tog logora te Trnopolja, prebačeno je za Karlovac. Nakon toga, logoraši su iz Karlovca prebačeni u manjim grupama u razne zemlje Evrope i svijeta. Mujagić je tom prilikom dospio na listu za Holandiju gdje je živio do prošle godine, prije nego što je preselio u Bruxelles.

Mujagić je kazao kako će ove godine, 31. maja, prisustvovati obilježavanju Dana bijelih traka u Stockholmu.

"Ovaj skup u glavnom gradu Švedske, uz podršku Bošnjačkog kulturnog centra, BiH Saveza žena, ABF Stockholma i drugih, organizuje APU Mreža, Udruženje bh. akademika, poduzetnika i umjetnika iz Stokholma. Zasad, najavljen je dolazak 150 posjetilaca, gosti su i Emerich Roth (preživjeli iz Auschwitza), Mona Sahlin, nacionalni koordinator u borbi protiv nasilnog ekstremizma u Švedskoj i drugi", napominje Mujagić.

Kako ističe, važno je obilježavati 31. maj unutar Prijedora, u BiH, ali i van njenih granica kako bi javnost drugih zemalja također bila upoznata sa dešavanjima i zločinima počinjenim tokom rata u BiH.

Uprkos bolnim sjećanjima vezanim za ratne godine u BiH, Mujagić dodaje kako se često vraća u svoju zemlju u kojoj prati politička, ali i društvena zbivanja. Također, nije zaboravio sugrađane Prijedorčane.

"Prošle godine sam s velikim brojem naših građana u Holandiji bio aktivan u prikupljanju i slanju pomoći za poplavljena područja u našoj zemlji, pa i u Prijedoru. Prijedor je, nažalost, izgubio mnogo od izgleda i duha grada od prije rata", istakao je Mujagić za AA.

Prijedor te opštinske vlasti tog grada, kako kaže, ne rade ništa na obilježavanju važnih mjesta i datuma, kao što su nekadašnji logori, masovne grobnice, Dan bijelih traka. Također, nema sluha ni za izgradnju spomenika za 102 ubijene djece Prijedora.

Ipak, Mujagić napominje kako je suočavanje sa prošlošću jedini osnov izradnje budućeg suživota.

"Ubijeđen sam, a za to postoje primjeri kao što su Njemačka, Ruanda i Kambodža, da je suočavanje s prošlošću jedini pravi osnov za izgradnju zdravog društva u zemljama i područjima u kojima se desio genocid, masovni progoni i pokolji. Ne možemo očekivati da nove generacije u Prijedoru ili drugdje nauče nešto pametno iz ratnih dešavanja, ako se grade spominici samo za jednu etničku grupu, a mediji objavljuju informacije o stradanjima jednog naroda", zaključuje Mujagić dodajući kako pomenute činjenice nisu problem samo Prijedora već brojnih mjesta na Balkanu.

Kada je riječ o Prijedoru, napominje kako je to grad sa najviše osuđenih za zločine počinjdene su ratu 1992.-1995.

Još uvijek postoji protivljenje da se na mjestu bivšeg logora Omarska izgradi memorijalni centar, a često se u ovaj objekat i mjesto stradanja nesrba, zabranjuje ulazak. Tužna je činjenica, kako kaže, da obilježavanju ovog dana u Prijedoru prisustvuje više građana iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Banje Luke, Tuzle, Zenice, Bihaća, Donjeg Vakufa, a veoma malo Prijedorčana.

Kroz pomenute prijedorske logore prošlo je, prema podacima Udruženja logoraša u BiH, oko 30 hiljada logoraša, među kojima nemali broj djece, žena i starijih osoba. Više osoba je u Haškom tribunalu osuđeno za zločine u prijedorskoj regiji, a zločini na tom području nalaze se i u optužnicama protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.