Šaćir Filandra: "Trojka" – između Svoje vlasti i Naše države

Probosanski politički blok oličen u strankama tzv. Trojke nikako da dođe „do daha“. Nakon uzleta njihovih postignuća kroz otvaranje pristupnih pregovara s Europskom unijom (EU), daška nade i svjetala na kraju tunela kojeg su nam kao državljanima i građanima polučili, politička kriza u zemlji se rapidno pogoršava.

Piše: Prof. dr. Šarić Filandra, za Radiosarajevo.ba

Snage restauracije etnonacionalizma, ratom propalih projekata i mitomanskih fantazmogarija, uzvaraćaju udarac.

Svete se, dodatno ucjenjuju i maksimaliziraju svoje zahtjeve.  

Aktualni probosanski politički blok je na velikom ispitu, satjeran u kut da bira između Svoje vlasti i Naše države. Osobno ne sumnjam u njegov strategijski euroatlanski i državotvorni stav, s obzirom na njegovo ideološko naslijeđe i deklarirano usmjerenje, ali su za propitivanje njegovi taktičko-politički potezi te izbori metoda i alata za ostvarivanje svojih ciljeva.

Kompromis i pretvaranje politike u trgovinu

Politika kompromisa, na kojoj se bazirao njegov dosadašnji odnos prema koalicionim partnerima iz srpskog i hrvatskog naroda, prevaziđena je, neučinkovita i neplodonosna. I to ne treba dodatno  argumentirati. Kompromis je mehanizam pretvaranja politike u trgovinu.

U kompromisu sučeljene strane ne odsutaju od svojih pozicija, tu nema približavanja stavova već trgovine pozicijama i rješenjima, i to je njegova ključna slabost. On nije demokratsko i liberalno već berzansko načelo.

U našem slučaju kada dvije pregovaračke strane, konkretno HDZ i SNSD-e, stalno maksimaliziraju svoje zahtjeva na uštrb državnih nadležnosti i postojećeg ustavnog poretka, a što čine i ovih dana, probosanski politički blok se stavlja u pasivnu, reaktivnu poziciju.

I ne samo to, on se nastoji kvalificirati i predstaviti, odnosno diskvalificirati kao ključni remetilački, sporni faktor cijele situacije. Na taj način se krivica za političku krize i nepostizanje navodnih sporazuma, a koji bi s obzirom na svoju narav morali biti na uštrb države i ustavnog uređenja, adresira na stranke Trojke, konkretnije Bošnjake. Paradoksalno, probosanski blok se time u njihovim etničkim javnostima implicitno osuđuje što brani državu i njene zakone.

Stoga je mehanizme kompromisa strateški nužno nadomjestiti mehanizmom konsenzusa, makar i najminimalnijeg, s tim da konsenzusu po naravi stvari prethodi izgradnja povjerenja.

Bosnu i mir čuvaju ovi principi

Povjerenje je ključna etička i politička vrijednost koja se mora i može graditi i u tom procesu trebaju sudjelovati svi društveni akteri, ne samo političari. Bit će to dug i mukotrpan ali i nužan put, bez obzira koliko u ovom momentu izgledao utopističan.

Kako trenutno iz tog začaranog kruga međusobnih optuživanja i manipulacija izaći, imajući na umu Izborni zakon, „legitimno predstavljanje“, sastav Ustavnog suda, Nasrt rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN-u, odluke skupštine entiteta RS-a, i da ne nabrajamo otvorena pitanja?

Truhlim kompromisima i dnevnim palijativnim ustupcima aranžiranim mimo institucija sistema, politička agonija će se samo produljivati. Od probosanskog političkog bloka se očekuje ozbiljnost i dosljednost u poštivanu i slijeđenju ustavnih načela države, međunarodnih pravnih normi i liberalno-demokratskih načela uređenja društva.

Bosnu i mir čuvaju ovi principi. I po cijenu izlaska iz vlasti, priređivanja ozbiljnije institucionalne krize i raskida trenutno vladajuće kolacije na državnom nivou, ovim se principima mora ostati vjeran. Sve drugo prijeti prerastanju političke krize u sigurnosnu, a to niko ne želi.

Samo za ovakvu odgovornu i na civilizacijskim pravnim i političkim normama zasnovanu politiku stranke tzv. Trojke mogu tražiti, i siguran sam dobiti, pomoć i podršku ključnih aktera međunarodne zajednice. I ne samo to. Za Bosnu trenutno povoljan geopolitički trenutak može se i mora iskoristiti na način da akteri međunarodne zajednice, koja i opstoji na ovakvim moralno-političkim principima, odlučnije postanu mehanizam uljuđivanja stvari u državi.

Proaktivno političko djelovanje

Načela međunarodnog političkog poretka, bez obzira koliko se on nekima slabim doimao, Bosni su odsutan saveznik. Loše je kada se desi, a nadati se da se više neće ponavljati, da su neka rješenja probosanskog političkog bloka ispod standarda američke politike.          

Druga mogućnost, ali i nužnost je proaktivo hrabrije otvaranje i djelovanje metaforički označavanog političkog Sarajeva prema Beogradu i Zagrebu. Srpska i hrvatska politika u Bosni se u tim centrima još konceptualizira, mada ne i vodi. Simbolička poruka netom održanog mostarskog privrednog sajma, koji pored ekonomske ima i svoju političku dimenziju s obzirom na sastav uzvanica, jasno govori da paternalizam Beograda i Zagreba nad BiH ostaje jedina neprijeporna tačka naših susjeda.

Kvalificirati svako prisustvo Beograda i Zagreba u bosanskim poslovima antibosanskom politikom, kako se u bošnjačkoj zajednici na te politike najčešće gleda, netačno je i emocionalizirano reagiranje, s obizom na etnički sastav zemlje i njenu ustavnu konstituciju.

Bosansko političko vođstvo je u mogućnosti ali i dužnosti da se prema susjednim državama nametne kao državni partner, te da kroz rješavanje međudržavnih pitanja razrješava i etnonacionalne zahtjeve svojih građana. Država je, a ne narod subjekt međunarodnih odnosa i naša država može i mora osmišljenije i kvalitetnije nastupati u prezentaciji svojih stavova i pozicija kako prema okruženju tako i prema ukupnoj međunarodnoj zajednici. U protivnom će sitne nacionalističke šićardžije, zarad vlastitih pozicija, nastaviti u okružujući eter plasirati tendenciozne informacije o Bosni, a posebno o položaju i status Hrvata i Srba u njoj.