Rođendanska razglednica Sarajeva: Sretan 6. april, dragi grade

Kad krenete sa sarajevskog Vratnika i pogledate na grad, sigurno nećete ostati ravnodušni.

Ljepota glavnog grada Bosne i Hercegovine opjevana je u najljepšim pjesmama, ali je tu ljepotu i status koji ima danas stekao upravo u svom starom dijelu. Od bijele i žute tabije, višegradske kapije, kada se spuštate prema Čaršiji i sebilju, a ulicama odjekuje zvuk kazandžijskih čekića i povici prodavača.

Zasigurno će vas očarati i let sarajevskih golubova, a i miris hrane koji dolazi iz aščinica. Lijepo je Sarajevo, a mi ćemo, za njegov rođendan, njime i prošetati. Krenut ćemo, naravno od samog vrha i spuštati se u čaršiju, nabrajajući značajne građevine koje su godinama prkosile agresorima, palikućama, ali i zubu vremena.

Stari Vratnik – tabije i kapija

Ostaci kamenih zidina staroga grada s tabijama i kapijama još uvijek su vidljivi u sarajevskom naselju Vratnik i stoje kao svjedoci nekadašnjeg vremena još od srednjeg vijeka.

Danas ovo kulturno-historijsko bogastvo stoji kao podsjetnik na to kako je grad nekada izgledao.

U sklopu bedema nekada se nalazilo pet tabija: Strošićka, Žuta ili Jekovačka, tabija na Ravnim bakijama, tabija na Zmajevcu, Bijela i tri kapi-kule: Višegradska, kapi-kula na Ploči i kapi-kula na Širokcu, te pet kapija i nekoliko kapijica.

Najočuvanije su svakako Bijela i Žuta tabija, a ona veća, Bijela, predstavlja prvu kapiju odbrane Sarajeva.

O vremenu nastanka Bijele tabije, nekadašnjeg važnog strateškog i vojnog utvrđenja grada, do danas su izrečena različita mišljenja. Prema jednom, objekt je nastao oko 1550. godine (mišljenje je zasnovano na podacima koje daje putopisac Katarino Zeno), a porušena je u vrijeme izgradnje Vratničkog grada i na njenom mjestu je izgrađena nova utvrda, koju danas prepoznajemo po poligonalnom obliku.

Višegradska kapija je jedna od triju kapi-kula staroga grada Vratnika. Izgrađena je između 1727. i 1739. godine. Građena je od kamena sedre i hreše, a pokrivena drvenim pokrovom – šindrom. Kroz ovu kapiju odvijao se saobraćaj prema istoku, glavnim carskim drumom ka Višegradu (otud joj i ime) i dalje na istok, do Carigrada.

Žuta tabija je tabija koju najbolje poznajemo po pucanju topa koji označava vrijeme iftara. Žuta tabija nalazi se odmah iznad šehidskog groblja Kovači i mnoge Sarajlije će vam reći da upravo sa  ove tabije nose najljepše uspomene, a naravno, pogled na Sarajevo oduzima dah.

Između dviju tabija, Austro-Ugarska je podigla kasarnu koju je nazvala po, ne tako popularnom imenu u Sarajevu, Eugenu Savojskom. Današnja kasarna Jajce, zasigurno je zapamtila i ljepša vremena kada su njome marširali vojnici. Ona danas, čeka svoju novu namjenu, a nadamo se da ćemo do sljedećeg rođendana grada Sarajeva, ovu građevinu vidjeti u nešto ljepšem svjetlu.

Ispod žute tabije, nalazi se sarajevsko „bijelo polje“ odnosno memorijalni centar Kovači u kojem su ukopani šehidi koji su poginuli za vrijeme opsade Sarajeva. U centralnom dijelu mezarja Kovači nalazi se i mezar prvog Predsjednika RBiH i vrhovnog komandanta Armije BiH Alije Izetbegovića, ali i generala Safeta Hadžića i ratnog heroja odbrane grada Ramiza Salčina. Ova bijela dolina svjedok je bolne prošlosti ovog grada i opomena svima da rat donosi samo gubitke.

Žamori čaršije

Kada siđemo niz ulicu Kovači, već možemo čuti i prve žamore čaršije. Tramvaj koji staje na stanici Baščaršija i vozi ljude do njihovih odredišta. Sarajevo je prvi evopski grad čijim je ulicama vozio električni tramvaj. Desilo se to 1. maja 1895. godine, a tramvaj se, kao i ulična rasvjeta napajao sa brane na Miljackoj.

Nedaleko od stanice nalazi se i Sebilj, javna česma koji je uvijek okružen zaljubljenicima u grad Sarajevo i njegove ljepote. Voda iz Sebilja služi da žeđ utole oni žedni, što insani, što golubovi koji upotpunjavaju razglednicu i sliku sa Sebilja. Kada se udaljimo od Sebilja, pažnju nam privlače i udarci čekića vrijednih kazadndžija, a miris kahve i hrane iz obližnjih aščinica i kafića samo nas prikuje za čaršiju.

Historija u dvije avlije

Idemo desno u ulicu Sarače, jednu od najstarijih ulica, punu hanova i radnji, a najpoznatiji,  Morića han, koji je nekada služio za smještaj karavana i putnika namjernika. Morića han dio je Gazi Husrev-begovog vakufa, koji je za ovaj tekst, jednostavno prevelik i njemu se treba posvetiti posebna pažnja. Za ovu priliku svakako ćemo izdvojiti Medresu koja je najstarija odgojno obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini, koja ove godine slavi 481. godinu neprestanog rada. U dvorištu medrese nalazi se i Hanikjah koji je služio kao škola derviša u kojoj se učilo o tesavufu i biblioteka koja već preko 450 godina čuva vrijednu zbirku knjiga koja broji preko dva miliona djela iz raznih razdoblja, a u njoj se čuva i Kur'an iz osmanskog doba.

Prekoputa harema medrese nalazi se najveća džamija u Sarajevu, izgrađena nekada između 1531. i 1534. godine. Begova džamija je centralna džamija u Bosni i Hercegovini, a pored nje nalazi se turbe Gazi Husrev-bega, najvećeg vakifa u Bosni i Hercegovini. Pored džamije, nalazi se jedini sat u Evropi koji pokazuje vrijeme po lunarnom kalendaru. Kada sat otkuca ponoć, vrijeme je akšama.

Ljepotica Vijećnica i bosanski inat

Za sada, vratit ćemo se unazad Saračima i proći do „uljeza“ među ovom starinom, Vijećnicu. Benjamin Kalaj, predsjednik zemaljske vlade naredio je njenu izgradnju Alexandru Witteku, a njena izgradnja nije mogla proteći bez bosanskog inata. Svi već znamo priču o Inat kući, o bosanskom, tačnije sarajevskom inatu. Vijećnica je trebala biti izgrađena, ali to nije dozvoljavao vlasnik konaka koji se tu nalazio tražeći da se njegova građevina, ciglu po ciglu, prenese na drugu stranu. Zbog toga se danas i ćuprija koja spaja dvije obale i naziva Inat ćuprijom. 25. i 26. avgusta 1992. godine od strane JNA i VRS zapaljena je zgrada Vijećnice, a u vatrenoj stihiji je nestao Katalog nacionalne i sveučilišne knižnice Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o povijesti BiH. Unutrašnjost vijećnice je gotovo potpuno uništen u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja. I ponovo je proradio taj inat i Vijećnica je zasjala svojim punim sjajem.

Dalje prema istoku, prolazeći Bentbašom doći ćemo do Kozje ćuprije, mosta koji je spajao stari carigradski drum koji je vodio dalje prema Romaniji. Kozja ćuprija izgrađena je za vrijeme Mehmed paše Sokolovića, kada su u Mostaru i Višegradu podignuti Stari most, odnosno most Mehmed-paše.

Harem sa praznim mezarjem

Vraćamo se prema čaršiji, i idemo u džamiju koja u svom haremu čuva jedan prazan mezar. Radi se naravno o Carevoj džamiji u čijem haremu se nalazi mezar osnivača Sarajeva, Isa bega Ishakovića. Njegov mezar nalazi se u Skoplju, u kojem je i preminuo, ali još jedan prazan mezar nalazi se u Novom Pazaru.

Zvonici crkava

Husein-kapetan Gradaščević je kazao da u Bosni crkvena zvona nikad nisu smetala mujezinu, a sarajevsko podne to najbolje oslikava. Ezani sa sarajevskih džamija, ispraćeni su zvonicima obližnjih crkava, a ona najstarija, pravoslavna, izgrađena je prekoputa Medrese. Stara pravoslavna crkva je jedan od najstarijih i najvrednijih kulturno-historijskih spomenika Sarajeva. Ona se prvi put spominje u dokumentima iz 1539. godine, a u njenom dvorištu nalazi se muzej sa vrijednom zbirkom ikona iz vremena od 13. i 19. stoljeća,brojnim rukopisima, liturgijskim i umjetničkim eksponatima.

Crkva koja svakako zbližava Sarajlije, u koju svi dolaze na Božićnu ponoćku, bez obzira na vjeroispovijest, komšiluk je najbitniji, komšijina radost je i tvoja, bez obzira ko tvoj komšija bio i ko ti bio, i to je onaj duh Sarajeva koji ni granate ni meci iz snajpera nisu mogli istjerati.

Sama katedrala Srca Isusova izgrađena je 1889. godine u neogotičkom stilu.

Projekat je djelo Josipa Vancaša, mađarskog arhitekte koji je inspiraciju za Sarajevsku katedralu pronašao u katedralama Notre Dame u Dijonu i Teyn u Pragu. Ipak, zahvaljujući njegovom osebujnom talentu Sarajevska katedrala je sasvim nova i autentična građevina, koja se odlično uklopila u okruženje, sa Gazi Husrev-begovim hamamom (danas Bošnjačkim institutom) u pozadini.

Unutrašnjost crkve je bogato ukrašena, a za fresko slikarstvo je bio zadužen čuveni italijansko-njemački slikar Alexander Maximilian Seitz.

U Katedrali Srca Isusova nalazi se grobnica Josipa Štadlera, vrhbosanskog nadbiskupa sa početka 20. stoljeća, koji je i inicirao gradnju ovo bogomolje. Ispred ulaza u crkvu postavljen je spomenik papi Ivanu Pavlu II, koji je 1997. godine posjetio Sarajevo i iz glavnog grada BiH, netom po završetka rata, poslao poruku mira i tolerancije.

Grade, sretan rođendan, sve tvoje građevine koje su izgrađene u različitim dobima samo pokazuju da sve će drugo proći, a ti ostati vječan. U tebi spava duša svijeta kojeg svi želimo, u tebi je mir, u tebi je spokoj.