Rasim Kadić: Karadžić je bio spreman žrtvovati 150.000 Srba u ratu za teritoriju

"Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) u razgovoru koji sam s njim obavio u martu 1992. na Ilidži, u posljednjem pokušaju da 'spustim loptu' kako bi se izbjegao rat u Bosni i Hercegovini, poručio mi je: Rasime, ovo je historija, ovo je rat, ovo je rat za teritorije i mi Srbi smo spremni za rat za teritoriju", rekao je Rasim Kadić u intervjuu za Anadolu Agency.

"Kažem mu: Radovane, ali bit će mrtvih. Znate, rat je teška stvar. Odgovorio je: 'Ne, ne, ne zanimaju nas mrtvi. Mi smo odredili 150.000 mrtvih Srba za ostvarenje ovog historijskog cilja. Ovo je vrijeme u kojem ćemo mi napraviti svoje granice i vas samo pozivamo da podijelimo Sarajevo, a ostalo će sve ići lakše'", prisjetio se Kadić koji je iznio detalje posljednjih prijeratnih razgovora s čelnicima SDS-a Radovanom Karadžićem, Nikolom Koljevićem i Momčilom Krajišnikom.  

Kaže kako je negdje s proljeća 1992. godine, nakon prethodnih dogovora s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, ponudio da razgovara s tadašnjim predsjednikom Skupštine BiH Momčilom Krajišnikom i predsjednikom SDS-a Radovanom Karadžićem i da barem još jednom, posljednji put pokuša učiniti nešto da se sačuva mir. 

"Želio sam spustiti loptu na zemlju, jer je tada SDS već imao svoje policijske snage. Praktično su držali podijeljen grad Sarajevo. Držali su pod kontrolom određene teritorije grada, a regularni organi BiH više nisu imali jurisdikciju na cijeloj teritoriji. Predsjednik Izetbegović se s tim složio i sastao sam se s Krajišnikom, predsjednikom Skupštine BiH. 

Krajišnik je uvijek izgledao malo pitomiji, mirniji, možda malo i lukaviji od nabusitog Karadžića. Susreli smo se u hotelima na Ilidži. S obzirom na naše parlamentarne odnose, nekako sam lakše mogao s njim pričati", navodi Kadić. 

Razgovor s Radovanom Karadžićem, kaže, bio je "kratak i vrlo oštar u kojem je lider SDS-a odmah iz prve izgovorio rečenicu o borbi Srba za teritorij". 

"Bilo je to šokantno, čak i za nekoga poput mene, koji sam bio relativno dugo u politici. Šokantno je tako u oči i tako grubo izgovoriti najavu rata i tako lako licitirati sa stotinama hiljada žrtava u svom narodu, a kamoli na drugoj strani. Pokušao sam da relaksiram priču. 

Rekao sam, evo, čak i da hoćemo, da se preselimo, da razdvojimo teritorije, imam komšinicu na Koševskom Brdu, ima ogroman fikus visok četiri metra u kući. Ona se srodila s njim kako će ga prenijeti na neku tvoju Grbavicu. On je ovako rekao: 'E, moj Rasime, pa nemoj od ovoga praviti naivnu priču, ovo je ozbiljna historijska priča'. 

On, čak, nije mogao ni da se našali. Potpuno je bio uvjeren u ispravnost ideje, potpuno siguran u snagu koju mu je davao Beograd i JNA sa svom svojom logističkom organizacijom. On je, ustvari, bio siguran u pobjedu i ostvarenje historijskog cilja bez obzira na metode, vrste i posljedice. Iako sam pokušavao na tom sastanku nešto malo omekšati priču, nakon tog razgovora sve je praktično bilo potpuno srušeno", priča Kadić.

Rasim Kadić je poruku prenio Aliji Izetbegoviću. 

"Rekao sam mu da je Karadžić pretvrd, dakle, to je kraj, više se s njim ne može razgovarati. Uvjeren je u silu, snagu. Želi podjelu Sarajeva. Pitao me šta mislim o tome. Rekao sam mu: 'Alija, dobro, nije važno šta ja mislim, važno je šta ti misliš?' On je tada izgovorio rečenicu: 'Rasime, ako ovaj grad ne može da se odbrani, onda ne treba ni da postoji'", priča Kadić. 

Drugim riječima, Izetbegovićeva poruka je bila: "Ako ova zemlja i mi ne možemo da se odbranimo, onda kako da postojimo." 

"Čini mi se da je Alija tada već prešao onaj rubikon mogućih pregovora. Jednostavno je znao da više nema nazad i da se moramo braniti. Alija nije optužen i nije završio u Haagu za razliku od Radovana Karadžića koji čeka presudu za ono što je izgovarao i radio", poručuje Kadić.

Kada je u pitanju presuda bivšem predsjedniku SDS-a, kasnije ratnom predsjedniku RS-a, koja se očekuje u Haškom tribunalu, Rasim Kadić očekuje maksimalnu kaznu. To neće biti samo presuda Karadžiću, nego politici Slobodana Miloševića, intelektualnoj podršci Srpske akademije nauka i umjetnosti te JNA kao "izvođaču radova". 

"Znamo za četničke genocide nad Bošnjacima istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, masovno ubijanje i protjerivanje, ali za razliku od tog vremena, rat 92-95 ostao je zabilježen u medijima, u sjećanju preživjelih, moćnoj dokumentaciji i unutar BiH i izvan BiH. Sada dobiva svoj sudski epilog. To su presude za genocid, pojedinačne i presuda koja se očekuje Radovanu Karadžiću, i presuda koja se posebno očekuje, a to je Ratku Mladiću kao vojnom komandantu. 

Bez obzira na to što će najveći broj Srba presudu Karadžiću tretirati kao nepravednu, ipak, se nadam da će ona biti historijski važna da Srbima i srpskoj politici i u Beogradu i u BiH, kao i svakoj drugoj agresivnoj politici, pokaže da će ta agresivnost, ubijanje uvijek biti kažnjeni", objašnjava Kadić. 

Ističe, da to "nije pretjerana utjeha onima koji su potpuno nevini, goloruki ubijeni, ali da je s druge strane, nekakva vrsta naslijeđa koju mi ostavljamo da se učini da do toga više nikada ne dođe". Imamo, navodi Kadić, "mi i odgovornost sa svoje strane". Ističe, da je jedne prilike pokušavao da izgovori rečenicu koja je bila vrlo teška.

"Kada je Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, došao pa se izvinjavao za ono što je Srbija uradila u BiH onda su započele priče o tome kako bi Bakir Izetbegović trebao također uputiti izvinjenje. Ja sam rekao: da, može, da Bakir Izetbegović zaista treba da se izvini za sve ono što je Armija RBiH napravila u Paraćinu, Ćupriji, Kraljevu, Beogradu... 

To je trebalo da ukaže kako mi nismo napali drugu državu, a oni jesu i kako taj ekvivalent izvinjenja apsolutno historijski je neopravdan i neprimjeren. Sa strane, Srbiji nije dovoljno samo izvinjenje. Mi smo zaboravili plaćanje ratne odštete na čemu treba insistirati, a što još uvijek nije završena priča", navodi Kadić.

Kadić kaže kako kako očekuje da će Karadžićeva biti prva velika, historijska presuda na javnoj međunarodnoj sudskoj instanci koja bi morala promijeniti politiku Beograda i Srba prema BiH i Bošnjacima jer u protivnom, "suočit će se uvijek s istim takvim scenarijem".

"S druge strane, moraju računati da, možda da i ja kažem malo tvrđu izjavu, da u budućnosti po nekoj mojoj procjeni bi trebali da odustanu od agresivnih politika, jer oni više nikada neće biti tako jaki kao što su bili '90-ih, a mi slabi kao što smo bili '90-ih. Morali bi da računaju i s tom činjenicom da se i tu stvari mijenjaju i da bi najbolje bilo da se uvažavamo, da se pospu pepelom za ono što su uradili i da iskoriste presudu protiv Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja i Ratka Mladića, koje će doći, pa da im to bude opravdanje za buduće politike, da se ne ponašaju na način kako su se ponašali", istaknuo je Kadić.

Interesantno je da se nakon hapšenja Radovana Karadžića u Srbiji, u beogradskim medijima pojavila tvrdnja kako se on zapravo u BiH zalagao za mir, a kao argument je navedena inicijativa koju je potpisao 1991. godine, a sve je ilustrirano fotografijom na kojoj se nalazi Karadžić s jedne, Alija Izetbegović s druge strane, a u sredini upravo Rasim Kadić. 

"Radi se o jednoj inicijativi Liberalne stranke BiH tada, u Parlamentu BiH sredinom 1991. godine, kada su krenuli sukobi u Sloveniji i Hrvatskoj. Ja sam jednostavno, iako sam bio najmlađi u Parlamentu BiH, tada vidio kuda to ide i onda sam u duhu nekih liberalnih načela napravio jedan dokument, deklaraciju/izjavu koja je imala dva temeljna principa. 

Govorila je da se nalazimo u situaciji kada želimo da razriješimo ustavnopravno pitanje Jugoslavije, odnosno BiH, i da unutar tog razrješenja imamo različita politička stajališta o tome kako to treba da riješimo. Navodi se da da je legitimno iznošenje političkih stavova i borba za njih, ali da ono što je krucijalno, da svi politički lideri i stranke unaprijed potpisuju da će se odreći upotrebe sile za ostvarivanje svojih političkih ciljeva i da će do rezultata doći dogovorom", ističe Kadić. 

Taj dokument potpisali su svi u Parlamentu BiH, uključujući i lidere tri najveće, tada vladajuće stranke SDA, HDZ i SDS.

"Taj dokument se pojavio, to je zanimljiva stvar, u beogradskim medijima nakon što je Karadžić uhapšen, a imao je za cilj da pokaže kako je lider SDA bio spreman odreći se sile za ostvarivanje političkih ciljeva. Međutim, tek manje od godinu dana nakon što je potpisana ta izjava desile su se sve strahote o kojim pričamo. 

On se nije odrekao sile. Naprotiv. Na najgori način je dezavuirao plemenitu inicijativu koju sam predložio znajući da ona nema neku stvarnu snagu, ali, ipak, sam htio da ih dovedem crno na bijelo i da im kažem: Legitimno je izgovoriti stav, ali nije legitimno upotrijebiti silu za ostvarenje tog političkog stava. Mislim da taj princip generalno uvijek važi, uvijek ga treba nuditi u nekim konfliktnim situacijama, da svi ključni akteri stanu iza jednog takvog miroljubivog stava", ističe Kadić. 

Bosna i Hercegovina, kaže Kadić, u tom periodu je zagovarala koncept ostanka Jugoslavije u bilo kojem obliku, a Izetbegović je zagovarao i složio se i s konceptom konfederacije i asimetričnom federacijom, koju je usaglasio s tadašnjim predsjednikom Makedonije Kirom Gligorovim.

"Međutim, očito je da je, kako ja kažem kraljevina SHS bila čvrsto odlučila da žele apsolutnu samostalnost i da Srbija i Hrvatska i Slovenija nisu imale nekog posebnog interesa za Jugoslaviju, a samo je to Srbija vješto kamuflirala. Ona je, ustvari, ideju velike Srbije tretirala kao ideju proširene Jugoslavije i u to doba to je prilično dobro zvučalo, pa čak su za to imali određene pretpostavke. 

Bilo je nesumnjivo od momenta sukoba u Sloveniji, JNA da je izgubila civilnu kontrolu nad sobom, jer se Predsjedništvo Jugoslavije raspalo nakon povlačenja Janeza Drnovšeka, kasnije i Stjepana Mesića, i u tom momentu ona više apsolutno nije bila Jugoslavenska narodna armija nego ustvari je bila srpska paravojska koja je u svijesti ljudi još uvijek imala neku ideju o tome da je ono što je nekada bila. Ali, ona je bila srpska paravojska i Milošević je na tu kartu računao", kaže Kadić.

Navodi kako je u prvom broju Waltera 1988. godine, koji je zabranjen nakon šest brojeva, napisao uvodni tekst u kojem je rekao da za slučaj raspada Jugoslavije "Srbi imaju najbolji teritorijalni raspored jer će JNA postati srpska vojska i oni će samo korpuse JNA pretvoriti u korpuse srpske vojske".

"To se i desilo i te 1991. u tom kontekstu mi smo u Skupštini BiH vrlo često, gotovo stalno imali dnevni red i raspravljali o različitim inicijativama za razrješenje krize. Uvijek se govorilo i tragalo za mirnim razrješenjem krize, jer mi smo svi bili svjesni da ako 'pukne' da će BiH najteže da prođe. To su bili razgovori o Cutileirovom planu, odnosno međunarodnim inicijativama na jednoj strani, a i razgovori o unutarjugoslavenskim inicijativama na drugoj strani. 

Ono čega se sjećam iz tog perioda bila je jedna, rekao bih, sjajna taktička i strateška igra SDS-a koji su igrali da opstankom Momčila Krajišnika, tada predsjednika Skupštine BiH na mjestu predsjedavajućeg, potpuno kontroliraju i paraliziraju rad Parlamenta BiH, odnosno donošenje bilo kojih odluka. 

On je bio savršeno vješt u tome da nikada ne završi tačku dnevnog reda ili da nešto ne stavi na glasanje, a istovremeno su oni znali da potpuno napuste Parlament i da u njemu od svih delegata, odnosno poslanika SDS-a, ostane samo Momčilo Krajišnik. On je mogao, s obzirom na to da su bili direktni televizijski prenosi, da replicira svima nama koliko nas je ostajalo u sali, nas preko 150, tako da je rezultat u javnosti 150 prema 1 ustvari bio 1:1", navodi Kadić. 

Krajišnik je, navodi Kadić, imao mikrofon i na sve odgovarao, na način kako je htio. Ima jedan čuveni snimak, kaže Kadić, kada je tražio da mu Krajišnik može replicirati, ali samo da ustane s mjesta predsjedavajućeg i da izađe za govornicu, što je on odbio. Ali, tada sam, veli Kadić, i ja izašao iz sale. 

Postoji, naglašava, negdje snimak na TV BiH koji je pokazivao tu atmosferu nastojanja SDS-a da paralizira rad Parlamenta, a da istovremeno na drugoj strani organizira rad novog parlamenta od strane srpskih poslanika, koji su stvorili parlament takozvane Srpske republike BiH, koji će kasnije izrasti u nešto drugo. 

"Kada je u pitanju taj period, sve te sjednice su obilježile nejasni dnevni redovi, vrlo duge rasprave koje nisu imale početka ni kraja. Pošto su se prenosile, imale su više interes da pokažu i politički i javni efekat izgovorenih riječi na građane, a ne da donesu neku konkretnu odluku, koju je bilo gotovo u takvoj konstelaciji nemoguće donijeti. 

Takva je bila i ova čuvena sjednica o "nestanku Muslimana" kada je Radovan Karadžić došao na sjednicu Skupštine iako nije bio član parlamenta. To što je izgovorio bilo je potpuno pripremljeno, nimalo spontano, to ga je obilježilo, njega i tu politiku", navodi Kadić.

"Kontekst izjave Karadžića bio je takav da smo mi bili potpuno zapanjeni. Još uvijek smo mi u Parlamentu bili svi zajedno, na neki način u hodnicima, u pauzama, u kuloarima razgovarali koliko je bilo moguće normalnije, tražili smo rješenje. Ulazak Karadžića tako arogantno, tako narogušeno i izgovaranje te rečenice o nestanku jednog naroda bilo je ustvari kraj iluzije da se više uopće može razgovarati. 

Nastupio je muk, pa onda glasno negodovanje iz sale. Uvijek sam sjedio praktično u posljednjem redu, u vrhu sale, i tada sam vidio da se Izetbegović prilično hladno javio. Izašao je i izgovorio, opet, također svoju historijsku rečenicu, koja je na neki način bila neka vrsta nacionalnog odgovora na prijetnju", naglašava Kadić.

Odakle suština prijetnje Radovana Karadžića, pita Kadić. Suština prijetnje Karadžića je bila, kaže, u tome što su Bošnjaci, odnosno Muslimani u to doba tražili rješenje za sebe, kada su propale sve prilike mogućeg očuvanja Jugoslavije u bilo kojem obliku.

"Kada su se Bošnjaci opredijelili za politiku nezavisnosti BiH na isti način kao što su nezavisnost već željele i Slovenija i Hrvatska, a sada se vidi i sve druge republike bivše Jugoslavije, sa srpske strane ili sa Karadžićeve strane uslijedio tako žestok odgovor što je bila poruka o tome da se nikako ne može dozvoliti odluka Bošnjaka kao autonomnog ili samostalnog naroda da žele da žive u jednoj državi u kojoj bi bili ravnopravni s ostalim narodima i građanima. 

Bošnjaci su nesumnjivo prvi puta tada u 20. vijeku ili u svom životu imali priliku da odluče o svojoj sudbini na jedan demokratski, regularan način. I naša potreba da odlučimo kako ćemo živjeti, u kojem državnopravnom ustrojstvu, sama naša inicijativa i ideja da to izgovorimo je ustvari naišla na osudu o tome da uvodimo narod u nestanak. 

To je ustvari ključna politička skrivena poruka da tadašnja srpska politika nama jednostavno nije dozvoljavala ni priliku da se samo izjasnimo o vlastitoj budućnosti, tretirajući nas vjerovatno kao preslabe da bismo mogli da donesemo bilo koju odluku, a vjerovatno sebe prejakim i mogućim i moćnim da mogu da spriječe takvu odluku", navodi Kadić. 

"Izetbegović je, s obzirom na iskustvo 'historijskog sporazuma' Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića sa Srbima, kada je odbio taj sporazum, već u glavi imao varijantu nezavisnosti BiH, odnosno referenduma za nezavisnost i on je jasno želio da ide tim putem. Na kraju je i došlo do tog referenduma i do izjašnjenja. Mislim da je Izetbegović bio svjestan situacije. Znao je da ne može kleknuti na koljena i predati se bez borbe pod prijetnjama takve srpske politike. 

Na drugoj strani znao je da drugi put kojim će krenuti, put nezavisnosti, može pojačati agresivnost srpske politike. Mislim da je računao i na to da Hrvatska nije imala najčasniju ulogu i na način kako su se izjasnili kada je u pitanju referendum o nezavisnosti, a da ne govorim o ulozi tokom rata. U tom kontekstu, dakle, može se tretirati ta njegova odluka. Mislim da je to bio jedan trenutak kada su pale maske u Parlamentu na javnoj sceni, praktično u direktnom prenosu", ističe Kadić. 

Kada je došlo do tog razjašnjenja, raščišćavanja nacionalnih pozicija u bivšoj Jugoslaviji, navodi Kadić, nesumnjivo je da se možemo malo prisjetiti historije 20. stoljeća. Bio je, kaže, i Prvi svjetski rat i Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija i Drugi svjetski rat i Titova socijalistička Jugoslavija i ono što je izvjesno što mu se čini da ni srpska ni hrvatska politika nisu razumjele tih '90-ih godina da te godine nisu bile 1939.

"Tuđman i Milošević su u to doba tretirali BiH na način kako su je tretirali Cvetković i Maček. Podijelit ćemo to u roku od 24 sata i 'mirna Bosna'. Oni nisu uzeli u obzir da su Bošnjaci tih 50 godina pod Titovom Jugoslavijom narasli i u broju i u obrazovanju i institucionalnom i u svakom drugom smislu i da jednostavno nisu mogli '90-ih godina šutke prepustiti da budu podijeljeni između dvije susjedne države i da praktično nestanu sa političke scene. 

To je ključni problem koji nisu mogli da razumiju. Ono, simplificirano rečeno, 50 ili 100 godina mi smo i Srbima i Hrvatima bili dobri sve dotle dok smo ličili na Aliju Sirotanovića, da uzmemo veliku lopatu i da kopamo ćumur i da proizvodimo struju i da se industrijski ne razvijamo. Onog momenta kada smo, uvjetno rečeno, ličili na Aliju Izetbegovića, da hoćemo da živimo u nezavisnoj BiH, započeo je rat protiv tih Bošnjaka i prijetnje nestankom. 

Tih 50 godina narastanja Bošnjaka unutar BiH, pa i drugih građana BiH koji su željeli ovu zemlju, ako već ne može u Jugoslaviji, a mnogi su je željeli, onda da bude nezavisna BiH u postojećim granicama s ravnopravnošću unutra", ocijenio je Rasim Kadić.