Prije 30 godina zločinci su ubili šest sinova i supruga Have Tatarević
Ubijena porodica Have Tatarević
Ubijeni Tatarevići
Senad (1961.), Sejad (1963.), Nihad (1968.), Zilhad (1969.), Zijad (1972.) i Nishad (1974.) iz Zecova kraj Prijedora, zajedno sa babom Muharemom (1939.), odvedeni su sa ručka na današnji dan prije 30 godina – da se nikad ne bi vratili.
Tog dana srušilo se, ne jedan, već sedam svjetova majke i supruge Have Tatarević, koja je sa najmlađim sinom i unučadima najprije završila u logoru Trnopolje, a onda dalje do Vlašića i Travnika, gdje je našla kćerku i još jednog od sinova.
Posmrtni ostaci njezinih šest sinova i muža koji s odvedeni tog 23. jula 1992. pronađeni su u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici u BiH i Europi, te su naknadno i službeno identificirani. Sinove i supruga koje do tada nije vidjela 22 godine, posljednji put će ispratiti 2014. godine - na dženazi.
U sklopu programa manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022" u amfiteatru Memorijalnog centra Kovači u Sarajevu jučer je izvedena poema "Hava, majko, koliko ti je srce".
Izvođenju poeme prisustvovala je i osamdesetogodišnja Hava Tatarević. Majka Hava je simbol bošnjačkog stradanja, simbol bošnjačke majke, heroine, bola, tuge i žalosti, ali također i simbol života, utjehe i nade.
"Odveli su pod stranom, niže kuće… Nadala sam se da su živi. Pronađoše ih… Kad sam vidjela da su mrtvi, znala sam da više nema života… Svi su pronađeni u Tomašici. Čarakovci, Zecovljani, sve. Mojih šest sinova, čovjek, komšije, rodbina… sve", pričala je majka Hava u nedavnom intervjuu za portal Radiosarajevo.ba.
Foto: Privatni album: Ubijena porodica Have Tatarević
Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, te suprug Muharem ubijeni su tokom zločinačkog pohoda u Prijedoru koji se jedino genocidom može zvati.
"Kako koja godina prolazi, sve teža i gora. Još insan sada bolesniji, pa nam je sve teže. Bez svoje djece biti. Da je jedno, a ne toliko… Znate kako mi je, da vam ne pričam…", kazuje ova istinska bosanska heroina kroz bolne uzdahe.
Za učešće u ubistvima najmanje 150 civila bošnjačke nacionalnosti počinjenim u julu 1992. u Zecovima optuženi su Dušan Milunić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Ilija Zorić, Željko Grbić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić te Rajko Gnjatović.
Jadna majko…
Postupak u ovom slučaju traje već godinama. Radomir Stojnić zvani “Grom” , jedan od optuženih za zločin protiv čovječnosti počinjen u prijedorskom selu Zecovi, preminuo je u maju ove godine.
U ovom procesu pred Sudom BiH potresno je svjedočila i majka Hava Tatarević.
"Sigurno da bih voljela da krivci budu kažnjeni. Ja sam rekla na Sudu kad sam bila u Sarajevu. Ko ih odveo hoću da znam… Saznala sam ko ih je odveo, pa i ko ih je pobio… Je li on ostao u zatvoru, ne znam, brate, ništa. Voljela bih da budu kažnjeni", reći će.
Govoreći o boli majki Prijedora, Srebrenice i drugih stratišta u Bosni i Hercegovini, kaže:
"Jadna majko… Bog dragi i mi znamo kako nam je…"
O pokušajima da se genocid i zločini i dalje negiraju, uprkos tolikim presudama, dokazima i decenijama koje su prošle od tada, majka Hava veli:
"Kako se nije dogodilo, pobogu?! Pa u nas ovdje pobijena Gradina, sve. Sve pobijeno! Kad su bile Bijele trake žena mi priča kako govore: „Kako je toliko pobijena Gradina, a samo dva čovjeka traže (svoje najmilije)?!“ Pa, zato što su žene oboljele za djecom, za muževima, ne mogu žene hodati… To su djeca, ljudi, pa…"
Bio je genocid
Pitate se kako izgleda genocid? Evo, ovako, kad sinove i muževe poubijaju, preživjele rasele, a majke ostave da žive s tugom, boli i nepravdom. Sve do Časa određenog, kada će, vjerovali su projektanti genocida, prostor na kojim su nekada živjeli divni i sretni ljudi – napokon "postati čist".
Neka je rahmet i slava svim ubijenim Bošnjacima, Hrvatima-katolicima i drugim žrtvama Prijedora i okolice.
