Potresna priča iz Donje Jablanice: "Od četvrtka prođe dosta dana..."

U Donjoj Jablanici, nakon tragičnih poplava koje su odnijele živote četvoro članova porodice Tufek, javnost se angažuje kako bi pomogla malom Ediju Tufeku, koji je preživio ovu strašnu tragediju.

Edi, učenik trećeg razreda osnovne škole, izgubio je roditelje, Vedada i Adelu, kao i dedu i naninu tokom bujičnih poplava. On je helikopterom prebačen u Mostar, gdje se trenutno nalazi u stabilnom stanju, a uz njega je njegov dajdža Kenan.

Elmana Tufek Macić, na svom Facebook profilu, podijelila je priču o Ediju i njegovim roditeljima Tufek Adeli i Tufek Vedadu, žrtvama poplava u Donjoj Jablanici.  

"Ma koliko se god trudila, nikad se ovaj osjećaj u grudima neće moći opisati.

Jutro je svanulo i moja Asja ide na bus. Sastajemo se na stanici moja Adela i ja s djecom. Najnježnije i najodgojenije biće po imenu Edi, vadi čokoladu iz džepa jakne na kojoj piše 'Samo ti'. Spuštajući pogled pun dobrote i stida, čokoladu daje meni i govori 'Sretan rođendan Manći'. Ljubim ga u njegovu glavu i zahvaljujem. Zatim mi Adela čestita i govori ' Nisam smjela čestitati prije njega,naljutio bi se.' Moj plavooki dječak, najboljeg srca, najbolje duše kojeg su odgojili moj rodjak Vedo i moja najbolja prijateljica Adela. Četvrtak je bio, radila je drugu smjenu. Navika je bila da svaki četvrtak pijemo podnevnu kafu dok nije krenula na posao. Ali, taj četvrtak ne popišmo tu kafu. Zauzeta je bila oko čišćenja Edijeve sobe koju su mu napravili nešto manje od mjesec dana. Prelijepa je bila,baš kako je on želio.

S Elmom pijem kafu, i kao i svaki dan dolaze nam Irmela i Jasmin ( naš Žule). Bila je to posebna rođendanska kafa,ne znajući da je i predposljednja. Kaze Irmela 'Žule i babo(moj tetak) su bili u čarsiji sat vrenema jer nije znao šta da ti kupi'. Zamoli me da odmah otvorim i kažem da li mi se sviđa. Govoreći da nisu trebali ništa, da smo mi to davno prevazišli skidam zlatnu mašnu s crveno upakovanog poklona. Bila je to predivna crna zdjela za voće. Djeca su se igrala sa Žuletom,a nas tri smo prepričavale naše dogodovštine. Sišla sam kući, oprala zdjelu i voće iz stare zdjele prebacila u novu. Stavila sam na stol. Koja promjena, pomislila sam. Sitnica, ali prostor izgleda drugačije i ljepše. Primam poruke od moje najdraže tetke Amire i mog najboljeg tetka Fike. Čestitaju mi rođendan na način na koji su samo oni znali. Niko bolju poruku ne bi mogao sastaviti od moga tetka,koji piše šta srce govori. Nešto kasnije pristiže poruka i od mog rodjaka(njihovog sina) Armana,inače mog vršnjaka. Bio je stariji od mene samo tri mjeseca i potpuno drugačiji od sestre Irmele. Bio je jako povučen,imao si osjećaj da se stidi sam sebe baš kao i majka mu( moja tetka). Irmela i Žule su bili otvoreniji,voljeli su da se druže i zezaju. Niko na ovom svijetu nije imao dušu kao što su oni imali. Voljeli su jedno drugo,a našu djecu su voljeli kao da su njihova. Djeca osjete tu ljubav i trčećim koracima bi išli prema njima kada bi ih vidjeli. Posebna je to bila ljubav moje Asje,Une i Nore prema njima dvoma. Djeca su neiskvarena bića koja znaju prepoznati dobrog i poštenog insana. To su bili moji Irmela i Žule. U novembru im je trebala biti 10 godišnjica braka i Irmela se zezala na način na koji je samo ona znala. Govorila je 'Žuki moj hajmo obnoviti zavjete i ponoviti svadbu. Ponovo ću obući vjenčanicu. Šta fali, baš bi nam bilo lijepo'. I bilo je lijepo,provesti sve ove godine s vama.

Asja dolazi iz škole s mojim Himzom (Bukara). Edi i on mi mašu dok Asja izlazi iz auta. Dovezao bi je svaki put pred kuću. Pozdravljam se s njima. Nakon ručka i malog odmora, vrijeme je za poslijepodnevnu šetnju. Elma i ja s djecom prelazimo stanicu, i prvo odredište bi bila Himzina radnja koju su djeca nazvala malo Bingo. Adela nas s osmijehom dočekuje.

Uzima djecu i unosi ih u radnju, dajući im sokiće i čokoladice. Sabaheta sjedi ispred i čeka da im svima pravi kafu. Vedo dolazi s posla sav umoran,ali uvijek nasmijan. Mi nastavljamo šetnju, prema Irmelinoj kući pa sve do klupa. Tu sretnemo komšije Nezu i Redžu. Tetka i tetak nas pozdravljaju i daju djeci slatkiše. Idemo do klupa gdje nam dolaze Irmela i Žule. Zabavljali bi malo djecu dok bi one otvarale sve one slatkiše koje su dobile. Gledamo na sat i vidimo da je vrijeme za kafu. Krećemo nazad,a i oni s nama naravno jer nije se popila kafa bez njih. U povratku ispred Himzine kuće ugledašmo da i oni piju kafu. Svi na okupu s njihovom Editom. Mi smo s djecom produžili do naše kuće. Kafa se popila vani,i kako dolazi svježiji i hladniji zrak ulazimo u kuću. Irmela odmah skače i govori mom bratu 'Šta ću nam praviti večeri?'

Dok bismo pravile večeru Žule bi s djecom bio u sobi. Igrali su se, jednostavno voljele su ga i u njemu su vidjele nešto posebno. Večera gotova,ali Irmela ko Irmela. Uvijek bi se žalila kako joj to nije uspjelo kako treba, trebala manje vode staviti,više soli. A zapravo, niko ukusniju hranu nije pravio. Voljeli smo svi kad bi nam ona kuhala,a ona bi se sama ponudila. Nije joj bilo mrsko ništa za nas i za našu djecu. Zezala bi djecu tako što bi se svađala s njima. Zagrlila bi Žuleta govoreći djeci 'Moj Žule', one uzvraćale istom mjerom. Bilo je to slatko prepucavanje. Vrijeme je da djeca idu na spavanje,a i već je kasno tako da i oni odlaze. Vidimo se sutra govorili smo jedni drugima, i pijemo je.

Od četvrtka prodje dosta dana,a mi se ne vidjesmo i ne popismo našu kafu. Kafa više nije kafa bez njih. Ne popi ni kafu s Adelom i Vedom. Gorčina stoji tu u grlu i nikad proći neće. Uopste nemas osjećaj o vremenu. Sati i dani prolaze jedan za drugim, u nadi da ćemo se probuditi iz ovog košmara. Popit ćemo je mi,opet svi na okupu moji najmiliji. Zaista je tako da dragi Allah uzima dobre ljude. Pazite nas odozgo, baš kao što ste pazili i dok ste bili živi.

Irmela i Žule- voli vas vaša kuma i proslavit ćemo desetu godišnjicu uz kafu. Obećavam da nikada nećete biti zaboravljeni. Adela i Vedo- izgleda da u Novu godinu nećemo ući zajedno kao što smo u ovu. Nešto smo opasno pobrkali u željama. Vašeg Edija ću paziti i voljeti kao do sada,štitit ću ga od svega i svačega jer je to jedna velika maza dobrog srca. Moj Edi i moja Asja će kao i do sad biti kao brat i sestra,jer ko ih zna znao je da su nerazdvojni.

Arman- srećo moja,utihnuo si baš kao i što si živio. Nečujno i tiho završio se tvoj život. Drugima si želio samo dobro i po tome te pamtimo.
Tetka Mirica i tetak Fika- nadam se još kojoj poruci,ali nikako da stigne jer sigurno nema signala na viberu ali doći će. Sve će doći na svoje.
Baha i Himzo- Baho moja uvijek si me pitala šta ću ja ručku jer si bez ideje,i tu bismo uvijek pomogle jedna drugoj. Smijale bismo se. Himzo nema više tvoga reda da vraćaš djecu iz produženog,a volio si. Volio si sve što si drugima mogao pomoći.

Kako bolan proći mojim selom, mojom Donjom Jablanicom kad je ono utihnulo s njihovim zadnjim izdisajem. Kako proći preko stanice, a da ne sretneš sve te ljude s kojima si dijelio svoj život. Kako ujutro otvoriti oči, i izaci ispred kuce a ne ugledati prvu komšinicu Rahimu. Kako živjeti, a živjeti se mora. I da, nije mi žao moje kuće. Da je dragi Allah sve poravnao a da ste mi vi živi.

Ne,vi niste otišli. Tu ste. Kraj nas. Sjedimo i pijemo kafu,svi zajedno. Dok se naša sva djeca igraju. Edi baca loptu, Asja, Una i Nora je hvataju.
Živjet ćete sve dok smo mi živi,do posljednjeg našeg daha.

4.10.'24. godine"