Osmanović o 2. maju 1992.: "Oni su poslali specijalce, ali naše srce je bilo jače"

Drugog maja 1992. godine odigrala se, prema mnogim mišljenjima, ključna bitka odbrane Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Tog su dana pripadnici bivše Jugoslovenske narodne armije i paravojnih snaga bosanskih Srba, 2. maja 1992. godine pokušali su sa okolnih brda, ući u Sarajevo i zauzeti zgradu Predsjedništva BiH na Skenderiji, kao i druge važne objekte u centru grada, poput Skupštine i Općine Centar, te eliminisati rukovodstvo Republike BiH.

Oko bivšeg Doma JNA, Narodnog pozorišta, Skenderije i Vrbanja mosta suprotstavili su im se građani Sarajeva, okupljeni u Teritorijalnu odbranu BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a. Drama je nastavljena hapšenjem tadašnjeg predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, koje su izvele jedinice JNA, predvođene generalom, Vojislavom Đurđevcem.

Danas je u Sarajevu obilježena 34. godišnjica bitke za odbranu Predsjedništva RBiH. Tom se prilikom obratio i Omer Osmanović, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo koji se prisjetio 2. maja 1992. godine.

"Bio je lijep i sunčan dan, isto kao i danas. Samo što tada nismo mogli da slavimo, morali smo da se borimo. Imao sam puno godina manje i odlučio sam sa svojom generacijom da stanemo u odbranu grada i odbranu Bosne i Hercegovine. Oni su poslali specijalce, mi smo bili specijalci. Naše srce je bilo jače od njihovog zato što smo se mi branili. Uvijek oni koji napadaju, u bilo kojem ratu, oni su u gorem položaju. Možda samo na početku izgledaju superiorno, međutim branioci su oni koji su pravi heroji. Mi smo imali tu sreću da imamo jednu generaciju koja je odlučila da budu heroji. Mi smo odlučili da branimo Bosnu i Hercegovinu. Oni su tada kidnapovali našeg predsjednika. Oni sada pokušavaju revizionističkim politikama da naše heroje stave u istu ravan sa agresorom. Međutim, mi branimo naše heroje i stajat ćemo uvijek iza naših heroja. Zastava, himna i domovina nemaju altenativu. 1503 šehida na ovim prostorima u svjedoci i oni nas ne trebaju, mi trebamo njih i zato dolazimo i polažemo cvijeće da nam oni budu opomena i put kojim treba da idemo", poručio je Osmanović.