Njemački mediji o opsadi Sarajeva: "Naša prošlost nije prošla"

Opsada Sarajeva okončana je prije 26 godina i njen bilans bila je smrt 11.541 građanina. Zašto se taj zločin protiv čovječnosti usred Evrope još uvijek uglavnom ignoriše, pita se novinarka berlinskog TAZ-a.

„Iako se tako često govori o muslimanima, genocid se gotovo nikada ne spominje. Kao ni to da najveći evropski teroristi nisu muslimanske izbjeglice, već evropski kršćani Radovan Karadžić i Ratko Mladić, osuđeni za ratni zločin nad Bošnjacima.

Srpski nacionalisti sada zahtijevaju od Bošnjaka da se okrenu od prošlosti. Ipak, kako je rekao Abdulah Sidran: `Naša prošlost nije prošla´. Genocid i njegove posljedice i danas se mogu osjetiti širom svijeta”, ovako počinje osvrt Meline Borčak objavljen u berlinskom listu Tageszeitung a koji prenosi DW.

Autorka potom podsjeća na Karadžićeve prijetnje istrijebljenjem muslimanskog naroda krajem 1991., na referendum o nezavisnosti BiH na koji je odgovor tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića bio slanje trupa JNA u tada već nezavisnu BiH.

„Sarajevo je postalo žrtva najduže opsade u modernoj historiji: četiri godine terora, gladi i mučenja. Pola miliona bombi i projektila razorilo je ovu metropolu. Ubijeno je 11.541 ljudi, uključujući 1.601 dijete, a 50.000 građana je ranjeno. Čitav grad bio je okružen tenkovima, raketnim bacačima i snajperima u pojasu od 62 kilometra….”

U nastavku teksta autorka piše o „jednom mladiću” koji je u to vrijeme dobrovoljno „iz svog mirnog života u Srbiji doputovao u napadnutu Bosnu kako bi podržao svoje stranačke kolege“. To je bio Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Srbije.

„On negira genocid nad Bošnjacima i podržava separatističke srpske nacionaliste u Bosni. Uprkos tome, u razgovoru s Vučićem, Merkel je pozdravila navodno djelovanje Srbije na sigurnost u regionu“, piše TAZ.

Autorka podsjeća i da su ove sedmice, na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, delegati srpskih i hrvatskih stranaka bili protiv usvajanja izmjena i dopuna zakona kojim bi se kažnjavalo poricanje genocida i institucionalno veličanje ratnih zločinaca.

Ratni zločinci su sada zastupnici u parlamentu

Potom navodi i kako „velika većina Srba negira genocid, čak i oni koji se predstavljaju da nisu nacionalisti. Ratni zločinci, koji kao heroje slave srpske nacističke kolaboratere, sada su zastupnici u parlamentu ili rado viđeni gosti u rijaliti programima.“

U tekstu se dalje kaže da je današnje umiranje mladih i drugih ljudi u Sarajevu od infekcije koronavirusom dijelom i posljedica rata kao i da je životni vijek većine Sarajlija, za razliku od Nijemaca koji žive u prosjeku između 80 i 89 godina, puno manji. "26 godina života im je ukradeno, a to je posljedica užasa i četverogodišnje gladi, bombardovanja, ekstremnog mentalnog i fizičkog stresa".

Ipak, posebno je jedna smrt potresla BiH, piše Melina Borčak, a riječ je o smrti Jovana Divjaka, Srbina iz Beograda koji se okrenuo protiv svojih sunarodnika i učestvovao u osnivanju Armije BiH.

„Kada je Bosna napadnuta, ona je već bila nezavisna, međunarodno priznata država, ali nije imala vojsku koja bi je branila. Napadači su punili masovne grobnice, koncentracione logore i izbjegličke autobuse, a da nijedan metak nije ispaljen u njihovom pravcu.

Divjak je pomogao da im se spriječi ulazak u glavni grad BiH i ponove genocidna masovna pogubljenja iz Srebrenice, Prijedora i Višegrada - u ovom slučaju nad pola miliona ljudi.“

Pokušaj da se genocid predstavi pogrešno

Samo u Sarajevu su, piše u nastavku teksta, srpski nacionalisti ubili preko 1.000 nevinih Srba. Te ljudi, poput Divjaka i drugih antifašista, ponižavaju oni koji negiraju genocid a koji se smatraju "prijateljima Srba".

U Njemačkoj tim „prijateljima Srba“, piše Borčakova, čak polazi za rukom da shvatanje genocida i rata u BiH predstave netačno ili iskrivljeno. Oni ističu, kako se navodi, da je to bio "građanski rat" u kome su "sve strane" bile iste, a srpska strana samo malo „pretjerala u Srebrenici”. Iskrivljeni narativi „dovode do toga da se Bošnjaci, koji žive u Njemačkoj, ponovo traumatiziraju i ponižavaju.

Genocid, nastavlja autorka, i „zbog toga ostaje aktuelna tema, jer ga desničarski ekstremistički teroristi širom svijeta vide kao inspiraciju: Utøya, Christchurch, Minhen, Halle; bez obzira koriste li propagandne pjesme srpskih ratnih zločinaca kao muzičku podlogu tokom svojih ubistava, opsesivno pišu o BiH i Kosovu u svojim manifestima ili se prerušavaju u srpske vojnike: taj motiv se posvuda provlači“.

Kako se suprotstaviti desničarskoj ekstremističkoj propagandi

Borčakova se potom pita: Kako ćemo spriječiti desničarski ekstremistički terorizam ako ne možemo provjeriti činjenice koje propagiraju fašisti koji vjeruju da je genocid bio laž? Kako ćemo se suprotstaviti desničarskoj ekstremističkoj propagandi?

„Zašto smrt preko 100.000 evropskih žrtava rata ne uđe u kolektivno sjećanje Evrope - bez relativizacije genocida i neljudskih izjednačavanja svih strana? U Bosni i širom svijeta preživjeli pate od posljedica trauma, invaliditeta, zdravstvenih problema zbog silovanja, siromaštva povezanog s ratom i boli i usamljenosti nakon što su im ubijena djeca, supruge i prijatelji.

I meni sada nedostaje snage da sve to objasnim u zemlji, koja nije podigla optužnicu niti protiv ijednog neonaciste,koji je tokom rata putovao u BiH kako bi pomogao srpskim i hrvatskim fašistima. Uskoro ću odustati. I držaću se bošnjačkog recepta za sreću: potiskivanja i tableta za smirenje.

Njemačka bi trebala učiniti suprotno: ne potiskivati, ne ignorisati. I shvatiti da je genocid nad bosanskim muslimanima aktuelan i da ne smije nedostajati u raspravama o rasizmu, islamu i Evropi“, poručuje Melina Borčak na kraju teksta objavljenog u TAZ-u.