Muhić: Moja borba da govorim o pravima žena koje su silovane u ratu nikada neće prestati

Alen Muhić, dijete je rođeno iz čina silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njegova majka ga je po rođenju ostavila u kantonalnoj bolnici u Goraždu, a on je istinu o svom porijeklu saznao s nepunih sedam godina. Alen je prva osoba koja je javno progovorila o ratnom silovanju i djeci rođenoj iz tog čina. 

Ta borba za njega je bila teška, ali nikad nije odustao. Danas djeluje kroz udruženje 'Zaboravljena djeca rata', a o njegovom životu govorio je za portal Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Kako ste saznali istinu o svom porijeklu, i kako ste se tada osjećali?

Muhić: Kada sam saznao da sam usvojen i da ljudi sa kojim sam živio nisu moji roditelji, bilo je jako teško pomiriti se sa tom činjenicom. Teže sam to podnosio nego saznanje da mi je majka silovana, vjerovatno iz razloga što tada nisam znao šta znači biti silovan. Imao sam nepunih sedam godina, nisam tada bio svjestan ni šta je rat, ni zašto jedna majka ostavi dijete. Imao sam veliku sreću da me usvojila divna porodica, koja mi je poklonila i pažnju i ljubav tokom odrastanja, pa sam nekako uspijevao da se nosim s tom gorkom istinom o svome porijeklu.

Radiosarajevo.ba: Da li ste se nekad osjećali neprihvaćenim u društvu i sredini u kojoj ste odrastali, znamo da je tema silovanja dugo bila tabu u BiH?

Muhić: Bilo je ratno stanje, jedna tek rođena beba je ostavljena i prepuštena sama sebi. Ljudi oko mene tada su pokazali mnogo empatije i razumijevanja i svi su me mnogo pazili. To je ono što sam kasnije saznao, jer danas sa tim istim ljudima dijelim radno mjesto.

Goražde je mali grad. Ja sam zahvaljući svojim usvojiteljima i sestrama odrastao u jako zdravoj sredini, gdje se o toj temi pričalo s puno poštovanja,  ili se nije pričalo nikako u mome prisustvu. Rekao bih da se zajednica ponosila mojim roditeljima na herojskom činu, tako da se nisam nikada ni u jednom trenutku svog odrastanja osjećao neprihvaćenim. Čak mogu reći da su mi bili podrška i vjetar u leđa u toku odrastanja.

Radiosarajevo.ba: Da li se u tom periodu odrastanja javila želja da upoznate biološke roditelje?

Muhić: Kako su godine prolazile, javljala se i ta želja da vidim ženu koja me rodila. Imao sam hiljadu pitanja koja sam želio da joj postavim. Želio sam da saznam ko je ta žena i zašto me ostavila. Kako jedna majka ostavi tek rođenu bebu? Da li je mislila o meni, i da li se pitala tokom godina u kakvu sam osobu izrastao? Najveću želju za upoznavanjem sam imao nekako u tinejdžerskom periodu.

Za biološkog oca sam saznao da živi u Foči. Jedne prilike sam skupio dovoljno hrabrosti i otišao mu na vrata. Kao da sam vidio sebe, toliko sam mu ličio. Teški su to trenuci za mene, ali mislim da su mi pomogli da se suočim sa istinom, a to je da moji biološki roditelji, oboje, ne žele mene u svom životu.

Dakle, upoznao sam i majku i oca. Nisam u kontaktu s njima. Nemam neku želju da imam kontakt s ocem, da se vezujem na bilo kakav način. Majka je nešto drugo. Želja za majkom će uvijek biti prisutna. Nažalost, okolnosti života su takve da nemamo kontakta, ali nikad čovjek ne zna za koje dobro, najbitnije da mi je savjest čista i da sam ispunio želju da je upoznam.

Radiosarajevo.ba: Prvi ste javno progovorili o svome porijeklu, da li su Vam mediji pomogli u toj borbi za društveno prepoznavanje?

Muhić: Mediji su mač sa dvije oštrice. Pritisak medija je uvijek prisutan, a i vrlo često se dešavalo neprofesionalno izvještavanje na temu silovanja, gdje su se iz konteksta izvlačile moje izjave i prenosile u pogrešnom smislu. Iz tog razloga sam prestao da govorim za lokalne medije već jako dugo vremena. Ponekad sam imao osjećaj da je bitniji naslov od toga kako se mi djeca u tom momentu osjećamo. Ali srećom, to su bili izuzeci. Mogu reći da su mi mediji olakšali da ljudi čuju za moju priču, i ono što je najvažnije da moja priča dođe do druge djece koja su dijelila moju sudbinu, i da ta djeca saznaju da nisu sami i da nas ima, samo se o tome ne priča. Mi smo društvo puno predrasuda prema takvim temama, pa mogu reći da su mediji pomogli da se te predrasude ako ne skroz sruše, barem uzdrmaju.

Stigma je nažalost prisutna svugdje, ne samo u BiH. Problem je godinama bila zajednica, država. Prošlo je 28 godina od rata, stigma je i dalje prisutna, kao i diskriminacija, viktimizacija. Naše majke su živjele na margini društva, nažalost žive i dan danas. U društvu punom predrasuda našim majkama je jako teško progovoriti i izaći u javnost. Tako da vjerujem da je jako mnogo priča ostalo neispričanih upravo zbog te činjenice.

Radiosarajevo.ba: Kroz udruženje Zaboravljena djeca rata uspjeli ste se izboriti za zakon koji djeci rođenoj iz ratnog silovanja omogućuje status civilne žrtve rata. Zakon je usvojen u Brčko distriktu, da li postoji naznaka da će biti usvojen i u Federaciji BiH?

Muhić: Da, zakon je usvojen u Brčko distriktu, a iskreno se nadam da će ga usvojiti i u Federaciji BiH. Međutim, ono čemu se ja iskreno nadam jeste da jedan takav zakon usvoje u RS-u, jer žrtve ne bi smjele da se dijele po vjeri, nacionalnosti, rasi...

Jako nam je važno da zakonski dobijemo priznanje i prava koja nam pripadaju, jer samim tim više niko neće moći negirati naše postojanje niti specifične psihološke, društvene i ekonomske posljedice s kojima se mi nosimo i danas.