Lejla Čengić, glas onih kojih nema: Najteže je kada se nade ostvare jer zapravo tada umiru

Lejla Čengić, glasnogovornica je Instituta za nestale Bosne i Hercegovine, institucije čiji se rad pretvorio u njenu životnu misiju - pronaći sve nestale. Lejla je ta koja nam donosi onaj tužni glas nade. Tužni glas jer nosi tužnu vijest, ali opet glas nade kojemu se mnogi već 22 godine nadaju. Glas koji će kazati da su najmiliji pronađeni, da će naći konačni smiraj, ma koliko boljelo. 

Sigurna je stvar da nekom nije lako reći tužnu vijest, a to Lejla mora. Naslušala se i nagledala  tužnih priča, a ovih dana proživljava još jednu, svoju. Tužnu vijest je prije samo dva dana morala kazati svojoj majci, saopćiti joj da su pronađeni posmrtni ostaci njenog četvrtog daidže. 

Tako to Lejla radi svakodnevno, i to najbolji mogući način, jer sve ljude razumije kroz vlastitu tragediju. 

Naime, Lejli je u prijedorskim strahotama ubijeno pola porodice: majkin otac, daidže, daidžići, amidže, amidžići... Njena tragedija je njena motivacija da nikada ne stane u potrazi za više od 8.000 nestalih...

„Za svaku porodicu postoji nada da će se posmrtni ostaci njihovih najmilijih nekada pronaći. Nažalost, moramo biti svjesni činjenice da se jedan broj nestalih neće nikada pronaći jer fizički više ne egzistiraju“, kaže Lejla. 

Teške trenutke Lejla doživljava svakodnevno i svaki je obilježi, na ovaj ili onaj način. Slučajevi na kojima radi su različiti, teški ali ipak daju neku nadu za porodice 8.000 ljudi koji još uvijek nisu pronađeni. 

„Čovjek se nada, ali svjestan je da kada se ostvari ta nada, tek u tom momentu zapravo umiru sve nade“, kaže Lejla. 

Kod nekih pak ta nada nikada ne umire, ta nada da su najdraži ipak živi, negdje u svijetu, bez obzira na činjenice koje govore same za sebe. 

„Nedavno sam razgovarala s porodicom koja živi u Njemačkoj, a koja nikada nije prijavila nestanak svoga sina. I nakon 22 godine se nadaju da će živ i da će se jednoga dana javiti, da je negdje u trećim zemljama. Jednostavno nisu spremni da ga prijave kao nestalog i da daju krv. Šta reći tim ljudima", priča nam Lejla. 

Kako kaže, ovakav nerealan stav je zbog činjenice je proces identifikacije i ukopa toliko težak, da se rodbina osjeća kao da je žrtva ubijena samo dan ranije. Toliko su jaka i svježa sjećanja i ti bolni trenuci za svaku porodicu...

Upravo zbog ovakvih slučajeva proces prijavljivanja nestanka je još uvijek otvoren, bez obzira na protok vremena, još uvijek se može dati krv. 

„Postoji određeni broj ljudi i koji su nađeni i leže u mrtvačnicama, ali ako porodica nije prijavila, ne može doći do poklapanja DNK-a, pronađeni ne može biti identificiran i ta će osoba i dalje ležati u mrtvačnici bez identiteta“, kazala nam je Lejla.

Jedan slučaj u njenom poslu Lejlu je posebno potresao. Dan u kojem ju je žena iz Njemačke nazvala i kazala kako su njena snaha i njen brat djeca iz naše zemlje usvojena u ratnim godinama. 

„Bili su mali, imali su tri i četiri godine i oni ništa ne znaju. Ne znaju ko su im roditelji ni da li su živi. Navodno su ubijeni mada postoji mogućnost da su ipak živi. Možda se ta djeca vode kao ubijena, možda neko traga za njima. Zamislite šta sve to uradi duši čovjeka“, priča nam Lejla.

Kako dodaje, prst sudbine se umiješao u ovaj slučaj jer se spomenuta žena, koja je odrasla u njemačkoj porodici na koncu, ne znajući ništa o svom porijeklu, udala za Bosanca.