Klanjana dženaza za osam prijedorskih žrtava ubijenih 1992. godine

Ukopani su Emira (Emir) Mulalić (1987), Nihad (Eniz) Sušić (1971), Nedim (Sakib) Omanović (1966), Miralem (Rasim) Kardumović (1964), Senadin (Sejdo) Šara (1962), Velid (Muhamed) Bešić (1948), Derviš (Salih) Karagić (1931) i Hamo (Ragib) Hodžić (1930).

Dženaza-namaz predvodio je Husein efendija Smajić, zamjenik reisul-uleme Islamske zajednice u BiH, koji je u obraćanju pred više hiljada okupljenih poručio da se mole da će ovih osmero ubijenih, kao i ostali ubijeni u Prijedoru, Kozarcu, Srebrenici, Zvorniku, imati pravo i moliti se i "biti naše šefadžije kada budemo polagali račun za život koga smo proveli na ovom svijetu".

Izrazio je žalost što ovaj i prethodni skupovi i ispraćaji žrtava Bošnjaka nisu kraj ispraćaja onih koji su ubijeni kao civili, izbjeglice.

"Prijedor je druga Srebrenica, ako ne i teža od Srebrenice, međutim zlo u Prijedoru desilo se 1992, početkom agresije, izvan očiju svjetske javnosti. Nas su ovdje u Prijedoru ubijali, mučili, odvodili u logore, a svjetska javnost gotovo da ništa o tome nije znala. Nasuprot tome, u Srebrenici se sve dešavalo 1995, pred očima javnosti, i to je razlika i zato je nama ovdje u Prijedoru, Kozarcu, Krajini bitno da dođemo u što većem broju na ove dženaze, da u što većem broju obilježimo ovaj 20. juli, dan kada je na brdu prijedorskom ubijeno gotovo 2.000 ljudi za taj jedan dan", rekao je Hasan efendija Makić, muftija bihaćki, koji se takođe obratio okupljenima.

Ermin Blažević, predsjednik Udruženja građana Optimist 2004 Kozarac, rekao je da je u Prijedoru je ubijeno više od 3.200 ljudi, među kojima je 265 žena i 102 djece.

"U logorima je otprilike 1.000 do 1.200 ljudi ubijeno, dok su ostali ubijeni kroz čišćenja sela, na kućnim pragovima, svojim njivama, na ulicama. Skoro čitavo nesrpsko stanovništvo, skoro 50.000 ljudi je prošlo kroz torture i logore i na kraju su svi projerani s ovih prostora", rekao je Blažević.

Emina Omanović, sestra je Nedima Omanovića, kojeg su prema njenim riječima, "31. maja odveli ispred kuće Srbi s tenkovima". Imao je 26 godina i od tada ga nisu vidjeli.

"Mi njemu već treći put pravimo dženazu, jer smo ga toliko godina tražili i sad smo utvrdili da je bio godinama zakopan pod NN, nepoznato, i onda smo dali krv da se to otkrilo. Evo, sad, najzad će se njegove kosti smiriti, ali je gore nego prvi put", ispričala je Emina Omanović.

Prethodne godine porodica je živjela u neizvjesnosti i iščekivanju: "Svaki dan očekivati, zvanje, je li ko šta čuo, je li se šta našlo... Svako otvaranje grobnica, za nas je bila neka nada da li je on u tome. On je navodno 5. augusta odveden iz Omarske za razmjenu, ali do razmjene nije došlo, pobili su ih sve."

Njihova majka nije mogla doći na današnju dženazu, jer je srčani bolesnik, ali su posmrtne ostatke ispratile Nedimove sestre i brat.

Posmrtni ostaci žrtava koje su danas ukopane ekshumirane su u ranijem periodu iz masovne grobnice jama Lisac, masovnih grobnica Jakarina kosa i Korićanske stijene, te na lokalitetima Čarakovo, Kozarac, Kozaruša, Sušići i Hambarine.

Inače, žrtve Prijedora pronađene su na 450 različitih lokaliteta i u 98 masovnih grobnica. U Centru za obdukciju i identifikaciju Šejkovača nalaze se posmrtni ostaci 334 žrtve.

U Prijedoru je 20. jula 1992. godine, prema podacima udruženja koja okupljaju preživjele žrtve i porodice žrtava, počinjen jedan od najvećih zločina u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine, kad je u jednom danu ubijeno oko 1.600 civila mahom bošnjačke nacionalnosti.

Prema podacima udruženja, tokom rata je na području Prijedora u akcijama samoproglašenih vlasti bosanskih Srba protiv nebošnjačkog stanovništva ubijeno ili nestalo više od 3.000 ljudi. Mnogi su zatvarani, mučeni i ubijani u logorima od kojih su najpoznatiji Omarska, Trnopolje i Keraterm. Haški tribunal i i sudovi u BiH osudili su 30 osoba na zatvorske kazne u ukupnom trajanju više od 230 godina.