Ime? Kakav banalan razlog da se nekome oduzme život! Ali, zlo i jeste banalno

Opet je juli.

I ovoga puta kamioni su prošli kroz Sarajevo, s posmrtnim ostacima Srebreničana. Ove godine njih 175 naći će vječni počinak u Memorijalnom centru u Potočarima. Pogrešno bi bilo reći da brojke u ovom slučaju nisu važne: baš kao što nas uči nauk svetih tekstova da spasenjem jednog čovjeka spašavamo čitav svijet, tako je i ubojstvo svakog čovjeka uništenje cijelog svijeta. Tih preko 8000 ljudi, ubijeno onog jula 1995. godine, je preko 8000 svjetova, uništenih samo zato jer su se zvali “pogrešnim” imenom.

Ime!? Kakav banalan razlog da se nekome oduzme život! Ali, zlo i jeste banalno. Ovog jula nije bilo onako pakleno vruće, kao onda kad si na 38 stepeni Celzijusa ispraćao tabute gutajući prašinu koja se u ustima miješala sa suzama. Srebrenica je tačka poslije koje više ništa nije i ne smije biti isto, i riječ koja obavezuje.

No, da li patnja, zaista, oplemenjuje? Povijest nas uči tome da je takve činjenice moguće racionalizirati samo ukoliko se iz takvog primjera nešto nauči: gledajući danas stanje u kojem se nalazi narod nad kojim je genocide izvršen, ne bi se baš moglo reći da su se izvukle pouke. Nikad više zaklinjanja u Srebrenicu, a nikada manje suštinskog poštovanja njezina imena, i konsekvenci kojih ta riječ može proizvesti. Ta riječ nikada nije proizvela minimum odgovornosti i samopoštovanja. Naviru pitanja - je li Srebrenica spriječila ijednog političara da pljačka narod, ili ga natjerala da ponudi neki doista realan plan? Da li je pravni poredak u ovoj zemlji ičim pokazao da zaista poštuje sjećanje na te mrtve, pobijene u sumanutom naletu onih koje danas, i zauvijek treba biti stid zbog toga što su učinili.

Ipak, stida ima samo među onima koji su uvijek bili protiv toga da se nešto, a pogotovo zločin, čini u njihovo ime. S druge strane je nemogućnost da se zaista prepozna šta sve znači uspomena na Srebrenicu i da se krene dalje.

Jer, bol koji izaziva riječ Srebrenica još uvijek izaziva onu vrstu paralize, tuposti, koja nailazi nakon velikog šoka i u dobroj mjeri čini da se čovjek osjeća mali i nesposoban. Za budućnost koja čeka, za ljubav, za materijalno. Samo tišina, i samo pogled u nebo. Koja možda plače, a možda šalje znak.

Opet je juli. I opet tišinom ispraćamo kolonu. Kiša pojačava zebnju, natapa zemlju, Strah. Od nove nesreće i kataklizme koja može doći i na različit način pokazuje svoju razornu snagu. Kiša kao da ritmom proizvodi tu riječ, pa pada noć. Hoće li donijeti mir i spokoj dušama što ih ispraćamo, dok se kiše slijevaju niz lica njihovih najbližih.

Opet je juli. I ista ona tišina. Ono što nastane iz nje naša je sudbina. Zato svaki put iznova treba pokazati poštovanje mrtvima, a živima pokušati pomoći da, ipak, žive.

Srebrenica. Tamo gdje uz počast žrtva treba prestati biti žrtva i krenuti putem samopoštovanja.

Da se nikada i nikome ne bi ponovilo.