Foreign Policy o BiH: "I dalje su zarobljeni u mjestu, članstvo u EU izgleda dalje nego ikad"

Dvadeset dvije godine nakon što je na samitu u Solunu 2003. godine EU ponudila "europsku perspektivu" zemljama Zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovina je i dalje zarobljena u mjestu. Tadašnji optimizam pretvoren je u razočaranje, dok članstvo u EU izgleda dalje nego ikad.

EU je tada ponudila putokaz: reforme u zamjenu za kandidatski status, otvaranje pregovora i, konačno, članstvo. No, u slučaju BiH, europski put postao je više sredstvo političkog marketinga nego stvarna reforma, piše Foreign Policy. Ključni zakoni se donose uz političke ucjene, a svaki birokratski korak proglašava se velikim uspjehom – iako istovremeno slabi osnove demokratije.

Dejtonski ustavni okvir, koji je završio rat, stvorio je složen i nefunkcionalan sistem zasnovan na etničkom balansu i vetu. Umjesto da proces EU integracija ojača državu, on je političarima omogućio da koriste europske norme kako bi cementirali etničke podjele i zadržali kontrolu.

Bosansko političko rukovodstvo, naročito nakon što su proeuropske stranke u Sarajevu (Trojka -  SDP, Narod i Pravda i Naša stranka) formirale koaliciju s predsjednikom entitieta RS Miloradom Dodikom i hrvatskim nacionalistom Draganom Čovićem, da bi opravdali davanje moći separatistima, ove tri stranke tvrdile su da će savez s Čovićem i Dodikom omogućiti usvajanje zakona koji bi unaprijedili proces pristupanja EU.

U stvarnosti, taj savez je dao ključne poluge moći separatistima, koji aktivno rade na podrivanju državnih institucija.

Istovremeno, Hrvatska koristi svoje članstvo u EU kako bi podržala zahtjeve HDZ-a za izbornim reformama koje bi zacementirale etničku zastupljenost.

Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman to je više puta nagovijestio, rekavši, primjerice, u maju da je "bitno da politički akteri u Bosni i Hercegovini … prepoznaju … napore Hrvatske da osigura evropski put Bosne i Hercegovine". Sada Čović i Zagreb koriste tu moć da insistiraju na izbornim reformama koje će, u praksi, garantirati da HDZ zadrži mjesto u tročlanom Predsjedništvu i ostane ključna stranka u budućim vladama.

EU tako, umjesto integracije, postaje mehanizam za produbljivanje podjela.

Dok druge zemlje, poput Ukrajine i Moldavije, otvaraju pregovore, BiH ostaje bez jasnog plana i dinamike. Proces integracija izgubio je smisao, a Brisel i domaći lideri održavaju iluziju napretka, iako ozbiljne reforme izostaju.

U takvom kontekstu, pauziranje procesa pristupanja – ili barem njegovo otvoreno preispitivanje – moglo bi biti konstruktivan potez. BiH bi mogla prestati graditi nerealna očekivanja i početi fokusirati energiju na unutrašnje reforme koje direktno poboljšavaju život građana.

Također, raskid s iluzijom da će EU riješiti domaće probleme može otvoriti prostor za novu vrstu odgovornosti – kako političke elite, tako i građana.

Umjesto čekanja pomoći izvana, vrijeme je da se pažnja usmjeri na rješavanje konkretnih izazova: inflacije, zapošljavanja, zdravstva i sigurnosti.

Dok je članstvo u NATO-u i dalje važan cilj zbog sigurnosne stabilnosti koju donosi, put prema EU više ne izgleda kao realan plan.

Otvoreni razgovori o tome šta je uistinu ostvarivo – i kako – možda su najzdraviji korak naprijed.