Emir Hadžikadunić: Hvalospjevima o Turskoj, Dodik želi odvojiti probosansku politiku od Zapada

Posjeta predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdogana Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj definitivno je obilježila ovu sedmicu.

Poruke turskog lidera upućene iz regije različito su komentirane, ali je nesumnjivo da su imale odjeka i da su bile nedvosmislene.

O refleksijama posjete turskog predsjendika za portal Radiosarajevo.ba govori Prof. dr. Emir Hadžikadunić, ekspert u oblasti međunarodnih odnosa, profesor na SSST-u i bivši bosanskohercegovački ambasador.

Erdogan i Dodik

Radiosarajevo.ba: Profesore Hadžikadunić, za Milorada Dodika Recep Tayyip Erdoğan je “veliki lider”, a Turska “velika država”. Zašto je vokabular Dodika prema predsjedniku Turske pun simpatija?

Hadžikadunić: Kazano jezikom političkog realizma, Dodik doživljava Erdoğana kao lidera koji vodi dosljednu suverenističku politiku na regionalnom i međunarodnom planu. U pitanju je sklonost ka poštivanju nacionalnog interesa kao dominantne kategorije koja oblikuje ponašanje subjekata u međunarodnim odnosima. Time dolazimo do njihove zajedeničke karakteristike da svojim postupcima više cijene Donalda Trumpa (America First), nego Josepha Bidena. Erdoğan također održava redovnu komunikaciju s Putinom, kao što je održava i Dodik. Odnosi Srbije i Turske po vlastitom priznanju Aleksandra Vučića prolaze kroz “zlatno doba”.

Drugo, mnogo važnije, ako Turska ima ulogu ključnog posrednika u BiH, za šta se javno zalažu Dodik i Milanović, onda se podrazumjeva učešće Srbije i Hrvatske, koje inače nemaju značajnu ulogu u bh. mirovnom procesu kojim upravlja Zapad, niti učestvuju u radu PIC-a. Dodikova logika ovdje je sljedeća: ako je Turska proporcionalno više uključena u BiH, onda je “intervenističkog” Washingtona i Brisela toliko manje. Svojim hvalospjevima o Turskoj, on zapravo želi odvojiti probosansku političku elitu od liberalnog Zapada. Međutim, Dodika po tom pitanju niko ne doživljava ozbiljno u Sarajevu. Svi jako dobro znaju da lider SNSD-a igra samo za “srpski”, a nikako za “turski svijet”.

Dodiku treba jedino vjerovati kad kaže da Turska nastupa unutar BiH inkluzivno i sa više diplomatskog senzibiliteta. Znamo da to nije slučaj sa Srbijom ili Rusijom, koje preferiraju eksluzivni dijalog samo sa jednim članom Predsjedništva BiH.

Iskren prijatelj

Radiosarajevo.ba: Postoji pozitivna i negativna percepcija o ulozi Turske u BiH. Može li se dati objektivna slika njene uloge?

Hadžikadunić: Manje je poznato da je Turska vjerovatno na prvom mjestu od svih država sa kojima BiH održava redovne diplomatske konsultacije. Preko 70 službenih sastanaka sa jednim ili više članova Predsjedništva BiH evidentirano je od 2003. do 2021., što je u prosjeku pet sastanaka na visokom ili najvišem nivou svake godine. Samo na nivou šefova država i vlada, evidentirano je 45 takvih sastanaka u istom periodu.

Drugo, Turska je članica Vijeća za implementaciju mira (PIC), NATO-a, i regionalnih integracija, poput SEECP-a (The Southeast European Cooperation Process). U PIC-u predstavlja članice Organizacije islamske konferencije (OIC), što nije nevažno ukoliko se taj glas očituje po važnim pitanjima, kao što je nametanje izbornog zakona od strane OHR-a.

Učestvovala je u svim mirovnim operacijama od IFORA, SFOR-a do EUFOR-a. Uporedo se pozicionira kao iskren prijatelj za jačanje unutrašnjeg povjernja i stabilnosti BiH, kao što je ranije bila objektivan regionalni medijator kroz mehanizam trilaterale BiH-Turska-Srbija ili BiH-Turska-Hrvatska. Na kraju, trgovinska razmjena sa BiH (6,286 milijardi KM između 2015. i 2020.), direktne investicije Turske u bankarskom, obrazovnom ili kulturnom sektoru, nisu zanemarive, iako su manje nego je to slučaj sa Srbijom.

Surovi realizam

Radiosarajevo.ba: Vjerovatno je ova tema nepoželjna za otvaranje. Međutim, okolnosti su takve. Kao što ste rekli u jednom od Vaših prethodnih analiza, moramo promišljati najgore moguće scenarije, uključujući i taj da međunarodni liberalni poredak bude urušen jednog dana, a agresivni nacionalizam unutar BiH neukrotiv, čemu se, moram dodati, najviše nada Milorad Dodik. U tom smislu, kakav je geopolitički značaj Turske u slučaju secesije RS-a?

Hadžikadunić: Turska će uvijek igrati važnu ulogu u BiH zbog tri međusobno povezana faktora, zajedničke geografije, historije i kulture. Međutim, njen geopolitički značaj može biti presudan u slučaju da euroatlanski mahenizam kolektivne sigurnosti postane “prevaziđen” (Donald Trump) ili doživi “moždanu smrt” (Emmanuel Macron), što nije vjerovatna opcija u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu, ali jeste važna pretpostavka, makar samo na akademskom nivou.

Uostalom, američki Foreign Affairs ovih dana je objavio provokativnu analizu da svijet ulazi u “veliku neizvjesnost” i “najopasnije desetljeće od završetka Drugog svjetskog rata”. Sličan je osvrt bivšeg turskog premijera Ahmeta Davutoglua koji u svojoj zadnjoj knjizi (Sistemski zemljotres i borba za novi međunarodni poredak) objašnjava liniju razdvajanja dvije tektonske ploče unutar evropskog sub-sistema.

Prema njemu, ta problematična linija ne ide samo istočnom Evropom (Donbas, Krim, Abhazija, Osetija i Nagorno-Karabah) nego zahvata i područje Balkana (BiH i Kosovo). Taj prostor karakteriše “era produženog primirja”, u kome sukobljene strane ne vide korist od nastavka neprijateljstva u datim okolnostima čekajući povoljnije prilike za prekid primirja i vraćanje nasilju, što se u slučaju Donbasa i Nagorno-Karabaha u međuvremenu već desilo.

Radiosarajevo.ba: Riječ je o surovom realizmu?

Hadžikadunić: Dakle, u svijetu tog surovog realizma, kojeg niko normalan ne želi, Balkan bi mogao završiti kao periferna zona u kojoj je sigurnost deficitarna. Da stvar bude gora, kroz BiH ne bi prolazile samo silnice međusobno suprotstavljenih geopolitičkih interesa, nego i civilizacijske razdjelnice koje su motivisale Samuela P. Huntingtona da napiše svoje provokativno djelo: Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka.

Turska se u takvim okolnostima nameće logikom doktrine balansa moći i geografije kao logičan strateški izbor. Ne zato što bi zaštitila ustavnopravni poredak BiH u slučaju nasilnog odvajanja RS-a, ili što bi stala na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što Turska neće dopustiti stvaranje “srpskog sveta” u regionu za kojeg smatra da je njena strateška dubina. Drugim riječima, Turska bez obzira ko bio njen predsjednik neće dopustiti slabijima od sebe da rade što žele, a sebi da trpi što ne mora.

Nadam se da Turska neće isporučiti dronove Vučiću

Radiosarajevo.ba: Na šta konkretno mislite? Možete li navesti neki konkretan primjer?  

Hadžikadunić: Turski dronovi su napravili razliku između života i smrti u slučaju legitimno izabrane libijske vlade u Tripoliju koju su evropske države prepustile na milost lokalne anarhije. Turska je, također, pomogla Azerbejdžanu da vrati dijelove okupirane teritorije Nagorno-Karabaha u anarhičnom regionu Zakavkazja, gdje su se Washington i Bruxelles vrlo malo pitali. Na koncu, Ukrajinci su opjevali turske dronove koji su bili presudni u bitci za Kijev u prvim danima ruske agresije na Ukrajinu.

Zato se tehnologija turskih dronova čini kao idealna odbrambena opcija za BiH. Možda nije direktno vezano za vaše pitanje, ali želim izraziti nadu da se, uprkos željama predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, Turska neće odlučiti da joj isporuči dronove Bayraktar TB2 prije nego ih dobije BiH.

Srbija, koja na svoje oružane snage troši duplo više od BiH, Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova zajedno, strpljivo čeka rasplet geopolitičke situacije i svoju priliku koja će doći ako se vanjske okolnosti promjene u njenu korist. Narušen vojni balans u regionu Balkana na štetu iskrenih turskih prijatelja nije u nacionalnom interesu Turske.

Rivalstvo Rusije i Turske

Radiosarajevo.ba: Ako već govorimo o „surovom realizmu“, s obzirom na suprostavljene interese, da li bi u situaciji surovog realizma, kako kažete, Turska i Rusija postali strateški rivali u BiH?

Hadžikadunić: Gledano hipotetički, u multipolarnoj Evropi unutar koje evropske ili evroazijske sistemske sile, poput Njemačke, Francuske, Rusije ili Turske, održavaju mir politikom balansa moći, BiH bi mogla lako postati zona ozbiljnog rivalstva Turske i Rusije. Ako bi se Moskva i Ankara još rukovodile lokalnim remetilačkim faktorima, samom prirodom ustavne kompozicije BiH ili podjeljene etničke strukture, onda je njihovo rivalstvo još izvjesnije. Primjer koji može poslužiti je njihov posredan sukob u Siriji ili Libiji.

Međutim, Ankara i Moskva također mogu biti faktor balansa i statusa quo, što su povremeno činile ili čine u drugim državama u kojima je sigurnost deficitarna, uključujući i Siriju. Mada ta kalkulacija nije nebitna kada je u pitanju izbor između mira ili rata, taj kompromis za opstanak BiH teško bi bio bolji od onog koji je postignut u Daytonu. Ova tema je kontroverzna ili čak sporna za političke aktere građanske ili liberalne orijentacije. Sve je to ok. Između evroatlanske perspektive i njene alternative, svakako treba navijati za  prvu jer druga nudi lošije opcije.

Kuda ide svijet?

Radiosarajevo.ba: Na kraju, možete li našim čitateljima objasniti kakve su realne perspektive za uspostavljanje stabilnijeg evropskog poretka, uključujući Balkan?

Hadžikadunić: Gledano iz akademskog ugla, svaki međunarodni poredak se suočava s testom otpornosti kao što se fizičke konstrukcije na zemlji suočavaju sa seizmičkim kretanjem.

Krhke konstrukcije koje ne mogu odoljeti udarima se urušavaju, dok preživjele strukture pokazuju potrebu za ozbiljnom sanacijom. Tako svaki međunarodni poredak može produžiti svoj životni vijek dok je vlastitom snagom i funkcionalnošću u stanju upravljati unutrašnjim napetostima. Iz sistema koji nisu toliko otporni rađaju se novi sa setom odgovarajućih institucija, propisa i vrijednosti, prilagođeni također novom balansu moći.

Analizirajući opći trend Ahmet Davutoglu sugeriše tri moguća pravca. Prvi je da postojeća kriza eskalira do te mjere da suparništvo velikih sila dovede do raspada postojećih struktura i velikog rata, odnosno ponavljanja scenarija između dva svjetska rata.

U takvim okolnostima, novi svjetski poredak će biti uspostavljen oko principa koje definiraju ratni pobjednici. Druga mogućnost je globalna autokratija koju karakterizira dominacija jednog ili više autokratskih režima. Ovaj poredak, za kojeg autor smatra da bi bio hijerarhijski ustrojen, podrazumijeva visok stepen isključivosti, populizma i nizak nivo participacije ostalih aktera. Treći scenario, kojeg autor naziva globalnom demokratijom, izgradio bi se na bazi gorkog iskustva čovječanstva, zajedničkih vrijednosti i veće participacije na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.

U tom kontekstu, Evropske države imaju dvije moguće opcije. Ili će odlučiti da se vrate u okrilje svog identitetskog, romantičarskog i nostalgičnog nacionalizma ili će nastaviti da brane postojeći liberalni poredak i multikulturalne evropske vrijednosti svim raspoloživim sredstvima.

Drugi veliki izazov jeste kako upravljati strateškim proturječnostima između Sjedinjenih Američkih Država i EU-a. Mada mu to nije bila namjera, agresivno ponašanje Putina u Ukrajini imalo je pozitivan učinak na strateško približavanje i jačanje euroatlanskih struktura, makar ono bilo samo kratkoročnog karaktera. Da li će te strukture izdržati test vremena, ekonomske, energetske i inflatorne krize, pitanje je od milion dolara. Zima koja je pred nama možda će reći više.