Danas je godinu dana od pogibije Alija Bečića. Majka uputila potresnu poruku nadležnima

Danas se navršava tužnja godišnjica od pogibije Alija Bečića, 11-godišnji dječaka, koji je stradao kada ga je kamion udario u Nedžarićima.

Podsjetimo, malenog Alija kamion je udario kod Osnovne škole Aleksa Šantić u Nedžarićima, a dječak je od posljedica udarca preminuo na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

Danas će u ovoj školi održati i niz događaja u Alijevu čast.

Bit će tu turnir u odbojci, čas sjećanja u Alijevom kutku.

Njegova majka Sunita Bečić, nedavno je u Sarajevu, tokom obilježavanja Svjetskog dana sjećanja na žrtve cestovnog saobraćaja poručila da nadležni organi nisu ništa uradili od dana kada je njen sin stradao, kako se slična tragedija ne bi ponovila.

Ona je taj dan javnosti uputila potresno pismo, a mi ga objavljujemo u cijelosti:

"Danas je 345 dana od stradanja Alija Bečića – djeteta, učenika VI razeda O.Š. Aleksa Šantić, mog sina. Ali je stradao u ulici koja vodi od škole do kuće, u uskoj, mračnoj ulici koja nema trotoar, kojom je dozvoljen saobraćaj čak i kamionima, iako i putničko vozilo jedva prođe.

Nakon nesreće, radilo se na poboljšanju sigurnosti učenika.

Da li roditelji mirno pošalju djecu u školu i spokojno čekaju njihov povratak? Ja ne znam. Nemam koga poslati u školu niti koga čekati da se vrati. Ali vidim da djeca i dalje idu ka školi istim uskim ulicama bez trotoara. Vidim i svjedočim da ulicom stradanja mog Alija i dalje prolaze kamioni koji su par cm uži od same ulice.

Prolaze, jer nema znaka zabrane za teretna vozila. Prolaze pored njih i djeca, jer je putokaz za školu još uvijek tu i jer je kapija za ulaz još uvijek otvorena, iako mi je rečeno par dana nakon Alijeve smrti da će ta kapija biti zatvorena dok se ne riješi prilaz. Vidim i svjedočim i novoj led rasvjeti, ali bez trotoara koji bi ista osvjetlila.

Vidim i svjedočim da je upaljen svjetleći znak "škola" koji godinama nije radio, sada svijetli čak i nedjeljom, ali vidim i svjedočim da se pored njega okreću auto škole sa vozilima C i D kategorije.

Vidim i svjedočim da je ruta vožnje i polaganja ispita za kamione, kamione sa prikolicom i autobuse na samo desetine metara udaljena od škole čiji učenik je smrtno stradao baš od udara kamiona, da je ruta na putu kojim učenici moraju do škole. Možda je Sarajevo ipak toliko malo da nema drugih ruta kojima bi se učila vožnja i polagali ispiti za kamione do one na kojoj je stradao nedužni dječak.

Možda njima to stradanje predstavlja manji gubitak od promjene rute. Možda nosivost novih ležećih policajaca, da vide koliko će brzo potonuti i izgubiti funkciju zbog koje su postavljeni.

Vidim štošta, a voljela bih da ne vidim ništa. Mnogo je pitanja i mnogo 'možda' na koje odgovor ne znam. Ali, iako je moj gubitak nepovratan, ja i dalje pitam. Pitam, jer me jedan mali mezar obavezuje da pitam!

Pitam, jer me obavezuju sve uplakane oči, prestrašeni i skamenjeni pogledi onog tužnog petka prošle godine!

Molim dragog Boga da niko nikada više ne doživi ovakvu tragediju. Molim dragog Boga da čuva svu našu nedužnu dječicu u našem tamnom vilajetu, voljenoj nam i jedinoj domovini. Amin!"