Dan žalosti: 22 godine tuge i bola zbog ubijene mladosti na Kapiji

Porodice ubijenih, prijatelji i hiljade građana, među kojima su bili učenici iz više tuzlanskih škola, položili su cvijeće na Aleji mladosti i na Kapiji, mjestu na kojem se masakr dogodio.

Usljed pada granate, ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu, kobnog majskog dana ubijena je 71 osoba, prosječne životne dobi 23 godine. Najmlađa žrtva je dvogodišnji Sandro Kalesić. Preko 200 mladih je ranjeno.

Nuri Alispahić iz Srebrenice u agresiji na BiH ubijena su dvojica sinova i muž. Sina Azmira su ubili Škorpioni, a drugi, Admir, je s prijateljima, kao pripadnik policije, život izgubio u masakru na Kapiji.

Nura je bila u Srebrenici i dugo nije ni znala šta se desilo s Admirom.

"Kada je pala Srebrenica, onda sam saznala da je on poginuo. Tada mi je njegov drug poslao pismo i rekao da je samo govorio:´Da mi je majka ovdje, ona bi mene spasila´. Bio je živ još neko vrijeme i onda je umro", navela je Alispahić.

Šemsudin Alagić, tada pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, 25. maja 1995. godine bio je na planini Majevici. Do povratka u grad nije znao da je ubijen njegov sin Elvis zvani Enko (17), reprezentativac BiH u stonom tenisu koji se pripremao za Europsko prvenstvo. Dva mjeseca prije prvenstva kojem se toliko radovao, Enko je ubijen, a u znak sjećanja na njega u Tuzli se svake godine održava memorijalni turnir koji nosi njegovo ime.

"Meni su moji saborci rekli da iz veze zovnem, da vidim šta je s mojim sinom, ali govorio sam da znam da on tu nije bio, jer nikada nije izlazio. Ali, eto, kako kažu nikad ne reci nikad. Sve dok nisam kući došao, nisam znao šta je bilo. Vidio sam narod pred kućom i tada sam znao da je moj sin Elvis ubijen na Kapiji", ispričao je Alagić.

Novak Đukić, oficir Vojske Republike Srpske, prije tri godine pravosnažno je osuđen na 20 godina zatvora, nakon što je proglašen krivim da je kao komandant Taktičke grupe Ozren, 25. maja 1995. artiljerijskom vodu naredio da iz topova granatira Tuzlu.

No, Đukić, koji posjeduje srbijansko državljanstvo, prije upućivanja na izdržavanje zatvorske kazne pobjegao je u Srbiju, pod izgovorom da ide na liječenje. Od tada je nedostupan bh. organima, ali kaznu može služiti u Srbiji, prema sporazumu koji je ova država potpisala s Bosnom i Hercegovinom 2010. godine. Ovim se sporazumom omogućava međusobno izvršenje kazni ukoliko to zatraži Sud BiH, ali do sada to nije učinjeno.

"U ove 22 godine tugu dodatno pojačava to što praktično niko nije kriv. Osuđen je jedan lik, jedna osoba koja je trenutno na slobodi zahvaljujući Sudu BiH. Za to što je on sada na slobodi, kriv je Sud BiH. Pored Đukića niko drugi nije procesuiran, niti je pokrenut postupak saučesnicima, tako da niko nije kriv", poručio je Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle (17).

Da li će ko odgovarati zbog brojnih propusta u slučaju Đukić, nije poznato. Roditeljima ubijene djece moralna satisfakcija nije samo to što je Đukić osuđen za ovaj ratni zločin. Oni njega i mnoge druge odgovorne žele vidjeti iza rešetaka.