Britanski komandant se prisjetio pakla iz Srebrenice:"Mladić je bio psihopatski kasapin, zao čovjek"

Bivši britanski komandant bataljona Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini Bob Stewart oglasio se nakon smrti zločinca Ratka Mladića, prisjećajući se svojih ratnih iskustava i susreta s čovjekom koji je osuđen za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine.

Stewart, koji je tokom 1992. i 1993. godine komandovao Prvim bataljonom Cheshire regimenta u BiH, u autorskom tekstu za britanski Telegraph opisao je događaje kojima je svjedočio tokom rata, posebno stanje u Srebrenici i pokušaje međunarodnih snaga da zaštite civile.

Govoreći o Mladićevoj smrti, Stewart je poručio da ne osjeća zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, ali da za krvnikom Mladićem "ne prolijeva suze".

Njegov tekst prenosimo u cijelosti: 

"Mladić je mrtav. Ta poruka odjeknula je internetom u četvrtak. Moji kontakti iz Bosne vrlo brzo su mi javili vijest jer su znali za moja lična iskustva u Bosni i da sam ga upoznao. Za mnoge od njih general Ratko Mladić bio je psihopatski mesar koji je zloglasno predvodio genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.

Od 1992. do 1993. godine bio sam komandant britanskog bataljona u Bosni i zamoljen sam da kažem šta osjećam zbog smrti generala Mladića i zločina nad kojima je predsjedavao.

Početkom 1990-ih Mladić je komandovao vojskom bosanskih Srba koja je od 1992. godine držala Srebrenicu pod opsadom. Kada sam prvi put stigao u Bosnu kao komandant 1. bataljona Cheshire Regiment, Mladić je stegnuo obruč oko grada i gotovo ništa nije moglo ni ući ni izaći.

Konačno, u julu 1995. godine, naredio je da se Srebrenica zauzme. Tom prilikom izdvojio je muškarce i dječake, a zatim su kamionima odvoženi iz grada na zabačena mjesta gdje su strijeljani u grupama, gotovo kao što su to 50 godina ranije činile nacističke Einsatzgruppen.

Ratko Mladić, komandant bosanskih Srba odgovoran za masakr u Srebrenici, preminuo je u zatvoru.
Prema podacima sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, vojska bosanskih Srba ubila je najmanje 8.372 Bošnjaka, muškaraca i dječaka. Četiri puta sam posjetio potresno i sumorno mezarje nedaleko od grada, gdje hiljade žrtava leže u redovima.

Nisam bio u Bosni u julu 1995. godine, ali kada sam stigao dvije godine ranije, vrlo dobro sam bio upoznat s teškim položajem Srebrenice, iako je bila daleko izvan područja za koje sam bio odgovoran. Imao sam i više nego dovoljno obaveza.

A onda se u aprilu 1993. godine situacija tamo dodatno pogoršala. Moja obavještajna služba saopćila mi je da preko komercijalne radio-stanice čuju očajničke pozive u pomoć. Ti vapaji bili su srceparajući.

Srebrenica je nemilosrdno granatirana s okolnih brda. Stanovnici su gladovali i bili izolovani. Osjećali su se napuštenima od svijeta. U stvarnosti, ljudi tamo bili su poput ribe u buretu. Kada bi neki pokušali pobjeći, njihove šanse bile su minimalne. Muškarci koje bi Mladićevi ljudi uhvatili uglavnom su odmah strijeljani.

Sjećam se da sam bio veoma uznemiren i da sam se osjećao bespomoćno. General Philippe Morillon, francuski komandant Ujedinjenih nacija i moj nadređeni, osjećao je isto. Zamolio me da pokušam poslati dio svojih ljudi u Srebrenicu i vidim hoće li naše prisustvo pomoći.

Rekao sam da ću pokušati, ali Srebrenica je bila daleko izvan mog područja. Najbližu bazu koju sam imao nalazila se u Tuzli, 34 milje zračne linije od Srebrenice, dok je cestom udaljenost iznosila oko 50 do 55 milja zbog izrazito planinskog terena.

Odlazak toliko daleko izvan područja moje odgovornosti bio je daleko izvan mojih ovlaštenja, pa sam zatražio od Komande kopnenih snaga Ujedinjenog Kraljevstva u Engleskoj dozvolu da pokušam. Dobio sam prilično neugodan odgovor u smislu: možete pokušati, ali odgovornost je na vama. Osjećao sam se zaista dobro podržanim!

Međutim, odlična eskadrila B 9./12. Lancers bila je pod mojom operativnom kontrolom i bila je raspoređena u blizini Tuzle. Zamolio sam njenog komandanta, majora Alana Abrahama, da vidi može li doći do Srebrenice i on je pristao pokušati.

Eskadrila je kod Tuzle prešla linije fronta i dva dana se probijala prema Srebrenici kroz užasne vremenske uslove. Stigli su do malog sela Konjević Polje, oko devet milja od Srebrenice, a zatim se zaustavili radi odmora.

Čim su ugledali bijela vozila Ujedinjenih nacija, veliki broj mještana izašao je iz svojih kuća i okružio vozila. S radošću su povjerovali da je međunarodna zajednica došla da im pomogne.

A onda je iznenada cijelo područje zasuto artiljerijskom vatrom. Eskadrila je imala određenu zaštitu u svojim oklopnim vozilima, ali nezaštićeni civili oko njih nisu. Oko 20 ljudi je ubijeno, a mnogo više ranjeno.

Ljekar Svjetske zdravstvene organizacije hrabro je radio izvan naših vozila, pokušavajući pomoći ranjenima. Čuo sam da je u jednom trenutku morao makazama odsjeći ostatak dječije noge. I drugi pripadnici B eskadrile pokazali su jednaku hrabrost. Imali smo sreću što nijedan vojnik nije poginuo.

B eskadrila nastavila je put prema Srebrenici, gdje su je stanovnici dočekali raširenih ruku, kao oslobodioce. Granatiranje je donekle prestalo, ali ne u potpunosti.

Narednog dana general Morillon stigao je helikopterom i dočekan je ovacijama. Nakon nekog vremena objavio je, na ogromno oduševljenje prisutnih, da će Srebrenica biti proglašena „zaštićenom zonom“.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija potom je formalizovalo njegove riječi Rezolucijom 819, usvojenom 16. aprila 1993. godine.

Budući da smo bili daleko izvan svog područja i veoma opterećeni, ubrzo su nas zamijenile kanadske snage Ujedinjenih nacija. Kasnije su njih zamijenile nizozemske snage, koje su bile potpuno beskorisne u pokušaju da spriječe genocid dvije godine kasnije. Moj bataljon napustio je Bosnu početkom maja 1993. godine.

Na kraju, Mladić nije obraćao mnogo pažnje na Vijeće sigurnosti. Ujedinjene nacije nisu imale dovoljno vojnika na tom području da ga zaustave, pa je nastavio granatirati i ubijati one koje bi uhvatio sve dok grad nije zauzet 1995. godine.

Istina je i da je Mladić bio odgovoran za mnogo više smrti od 8.372 zvanično evidentirane žrtve.

General Ratko Mladić bio je zao čovjek koji je omogućio da se genocid dogodi. Ne osjećam zadovoljstvo zbog smrti bilo koga, ali za Mladićem ne puštam suzu", zaključio je Bob Stewart.