'Ako djeca mogu pred fotoaparat, mogu i pred nišan'
Britanski Guardian jučer je objavio
tekst o tome kako se srbijanski ratni zločinac Ratko Mladić skrivao punih 14 godina. U tekstu se podsjeća da je
optužen za najteže zločine tokom rata na području biše Jugoslavije te da je to
uspio uz veliku pomoć vojske, prijetnji,
ucjena i ubistava.
Kako se ističe u tekstu, ljudi koji su mu pomagali u skrivanju smatrali su ga
nacionalnim herojem. Međutim, ukoliko bi njihova lojalnost gubila na snazi, na
"poklon" bi od generala dobili fotografiju vlastite djece.
Implikacija je bila jasna: "Ako vam djecu možemo staviti pred fotoaparat,
možemo i pred nišan".
Mladić se najprije skrivao uz pomoć vojske, zatim uz pomoć svojih ratnih
drugova, a na kraju mu je pomagala porodica. Ono što je svima bilo zajedničko
jest - strah.
General vojske bosanskih Srba na teroru je izgradio karijeru. Odgovoran je za
trogodišnju opsadu Sarajeva i svakodnevno granatiranje i pucanje na građane
toga grada. Također je bio u Srebrenici u julu 1995. te uspaničenim ženama
obećavao da će njihovi muškarci biti na sigurnom. Kao što je poznato, uslijedio
je najgori evropski pokolj od Drugog svjetskog rata u kojem je ubijeno osam
hiljada muškaraca i dječaka. Nakon Srebrenice bio je u istočnoj Bosni, a 1997,
kada je NATO počeo tražiti ratne zločince, otišao je preko Drine u Srbiju gdje
mu je "mastermind" etničkog čišćenja Slobodan Milošević pružio utočište, piše Guardian koji je u razgovoru s rođacima, te pomoću sudskih zapisa i
međunarodnih istražitelja uspio
rekonstruisati tok njegovog bijega i skrivanja u kojemu su od njegova
idoliziranja veću ulogu imale prijetnje i zastrašivanja.
Svjedoci se toga sjećaju, a među njima je i vojnik Milan Gunj koji je ispričao kako mu je telefonski naređeno da dođe
do jedne od vojnih kuća za odmor te je ondje vidio Mladića kojega je Haški sud
već optužio.
"Uspaničio sam se, bilo me jako strah", rekao je. Oko mjesec dana
kasnije Mladić je s pratnjom otišao u Stragari kod Kragujevca gdje je bio u
većoj vojnoj bazi sa sportskim terenima, bazenima, stolovima za stolni tenis i
sličnom opremom za razbibrigu. General Đorđe
Ćurčin, Mladićev stari porodični prijatelj, ispričao je da je s Mladićem
šetao šumom, razgovarao, igrao šah, stoni tenis i slično.
U Beogradu je osnovan poseban odjel koji
se brinuo da Mladić ostane na sigurnom i u dobrim uvjetima. Osim deset
tjelohranitelja, zloglasni general je na raspolaganju imao i vozača, kuhara, te
ličnog konobara koji bi putovali s njim u Rajac u kasnu zimu kada je Stragari
bio otvoren za civilne lovce. Također je dolazio i u porodičnu kuću u Beogradu
te u glavnom gradu izlazio u restorane i slično.
Međutim, izvan njegova staklenog zvona, Srbija se rapidno mijenjala, na vlast je došla demokratska vlast kasnije
ubijenog premijera Zorana Đinđića koji je Miloševića izručio Haagu.
"Kada je saznao za hapšenje ozbiljno se zabrinuo za svoju, ali i sigurnost
svojih bližnjih. Bio je odlučan u namjeri da se ne preda živ", rekao je
Ćurčin.
Tada je premješten u bazu Krčmar kraj Valjeva, koja je bila snažno utvrđena i s
brojnim podzemnim bunkerima. Nakon što je srbijanska vlast počela zadobivati
vlast i nad vojskom, generali su Mladiću rekli da mora napustiti Krčmar. Uslijedio je status quo u kojemu Mladić
nije htio otići te je iz nje istjeran uz pomoć vojne akcije i helikoptera.
1. juna 2002. Mladić je napustio bazu u konvoju vojnih automobila.
Nakon toga je uslijedila mnogo neugodnija faza bijega. Broj njegovih pristaša
se značajno smanjio da nekoliko starih ratnih
drugova, na čijem je čelu bio Jovo Đogo. Bio je u Novom Beogradu, i
porodica nije mogla do njega. Situacija je bila dosta neizvjesna prvih nekoliko
mjeseci, nakon čega su mu pomagači pronašli više kuća. Skrivao se u blizini Radovana Karadžića, ali njihove mreže
pomagača se nisu preklapale. Kako se ističe u tekstu, bio je vrlo zahtjevan te
je inzistirao na određenoj hrani.
Nakon atentata na Đinđića situacija se za Mladića pogoršala te se morao
opreznije skrivati. Tjelohranitelji više nisu bili s njim, a navodno se skrivao
i u beogradskim podzemnim bunkerima. Ondje
su život izgubila dva čuvara 2004. Njihove su smrti predstavljene kao
samoubistva, ali njihovi roditelji tvrde da su ubijeni jer su vidjeli Mladića
ili saznali informacije o njegovu skrivanju. Nakon toga je 2005. premješten u
drugi beogradski stan, a u decembru iste godine u selo Ljuba kod Sremske
Mitrovice. Tada je uhapšen Đogo, a Mladić je otpustio svoju pratnju jer je
vjerovao da će ih privesti te da će ga izdati.
Ubrzo je došao kod Krste Jagodića,
lažno se predstavio te mu je ovaj na prevaru otvorio vrata. Mladić je ušao s
pištoljem te zaprijetio životom njegova sina. Ujutro su ga odvezli na stanicu te
je otišao njegovom drugom bratu
Miroslavu u Malu Mostanicu. Ondje je u skrivanju sudjelovalo više rođaka, a
neki od njih poriču da su znali da je Mladić tamo.
Potom, 2006. godine se dogodila sramotna akcija u kojoj su obavještajci
napravili raciju u kući pogrešnoga brata,
dok je Mladić sve gledao kroz drvene šaloporke. Zapadni istražitelji
komentarisali su da je ta racija bila ili vrlo glupa, ili pokazatelj Mladiću da
je vrijeme da se iseli.
Mišljenja o tome gdje je otišao nakon toga se razilaze. Službena verzija je ta da je otišao u Lazarevo rođacima, gdje je naposljetku i uhapšen. Međutim, neki istražitelji vjeruju da je prvo otišao u gradić Gacko na jugoistoku BiH. Ratko Mladić uhapšen je u Lazarevu 26. maja 2011. godine.
![Radiosarajevo.ba](https://radiosarajevo.ba/assets/img/rsa-box-logo.png)
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.