Ahmed Burić: Voz, vlak i(li) nešto treće
Radiosarajevo.ba
Čekajući lokomotivu
Omiljeni način javnog prijevoza u Evropi jedan je od temeljnih stubova civilizacije. Moglo bi se reći da putem tračnica ide i progres, odnosno slobodan protok, ljudi onda, valjda, i robe i svega ostalog. Moglo bi se reći da će ova zemlja biti legitiman dio Evrope kad bude imala voz, tačnije lokomotivu, koji će njene građane moći odvesti ne neku od njezinih stanica
Piše: Ahmed Burić
Ovako. Biće da zavisi od toga kojoj generaciji pripadate, ali ukoliko vas je 'zakačio' bilo koji veliki američki izvođač morali ste zavoljeti barem jednu pjesmu o vozu, ili vlaku, kako vam drago. Što se mene tiče, od desetina pjesama posvećenih jednom od glavnih stubova (bolje rečeno strijela) civilizacije i industrijske revolucije, u polufinale - dakle četiri najbolje svih vremena ulaze Long Train Running, veselih southern hipika The Doobie Brothersa. Tu su, zatim
Waiting for a Train Johhnyja Casha, tužna i fenomenalna balada ikone countrya o tome kako ga bez pare u džepu izbacuju s voza negdje u Texasu, zatim Slow Train Coming Boba Dylana, global- country blues jednog od velikih povrataka velikog starog mačka i osobno, ipak, najdraža Downtown train Toma Waitsa, koju stari mega-pevac Rod Stewart je ne pjeva ništa lošije, samo drukčije.
Tu bi još, za veliku ljubav, a i da neki njegovi poštovaoci uključujući i Baracka Obamu (nipošto najvažnijeg u toj grupi ljudi) ne bi zahatarili, mogla stati pjesma Brucea Spreengsteena Downbound train i "prvi saff" te priče bi
završio, barem za ovoga h(a)r(m)oničara.
Što se 'naših' tiče, tu bi stala legendarna Selma (što se ne smije naginjati kroz prozor) Bijelog Dugmeta i jedan zaboravljeni blues čovjeka čije ime u ovom kontekstu ne vrijedi spominjati. Pjesma se, recimo i to, zvala Uzmi
zadnji voz za Čačak.
Kad smo već kod bivših, nekada sam volio i čovjeka koji je svoju knjigu napisao u vozu, putujući s jedne strane američke obale na drugu, ali što više čitam tekstove koje piše u posljednje vrijeme, sve ga manje mogu prepoznati, tako da ćemo ovdje stati s emocionalnim prekopavanjam. Ne zato što ga ne bi moglo biti još, nego što, jednostavno, boli.
Kad smo kod bola, za život u ovoj sredini čovjek bi morao biti strip junak višeg reda da ne osjeća udarce koji iz dana u dan sustižu. Tako neki dan u prilogu Federalne televizije o recesiji, četvorica radnika na tada još uvijek hladnom jutru, stoje pored pruge i odgovaraju na pitanje novinara koliko već nisu primili plaću:
"Četiri mjeseca. Čekamo januarsku, a zarađujemo aprilsku."
U takvim situacijama mi bude teško, iako znam koliko je to naivno. Više od pola države ne dobija plaću na vrijeme, ona je sigurna i redovna i obilata valjda samo službenicima "države" koja, praktično ne funkcionira, ali se uredno namiruje pljačkom, poput Nottinghamskog šerifa iz priče o Robinu Hoodu.
Za radnike Željeznice bi, naprosto, morali izmisliti put da ih se redovno plaća, jer niko na ovom svijetu na pruzi ne radi bez ljubavi. Jer, ako danas svojoj djeci pokušate objasniti važnost vozova u odrastanju i napretku svih ovih prostora
dočekaće vas začuđujuće nerazumijevanje: otprilike kao da pričate priču iz vremena pomenutog plemića odanog kralju Richardu Lavljeg Srca, ili ćete u najboljem slučaju, biti shvaćeni kao literatura Branka Ćopića.
Priča o željeznici u velikom danas je priča o lijepom vremenu u kojem nije bilo Hummera ili Mac računara, tržnih centara i pilatesa, ali je postojala svijest o javnom koji je određivao način putovanja. U tom svjetlu danas je teško objasniti da se vlakom do Zagreba putovalo nešto manje od 7 sati (danas deset), dok je vozu za Beograd kojeg, eto, danas nema trebalo 6 sati.
S druge strane, mreža željeznica koju je prvenstveno za industrijske potrebe, ali bogami i za putnike, predano gradila Austro-ugarska imperija, donijela nam je neke od najvažnijih stvari: na šinama se odvijala priča o zemlji rudnika i
šuma, prugom su došli svi ti dragi Česi, Slovaci, Poljaci, Slovenci, Austrijanci koji su ostavili svoje sudbine ovoj zemlji, i neke od svojih potomaka koji su danas naši prijatelji ili im se divimo zbog nečega što su u životu napravili. S druge strane, koliko nas je na željeznici imalo dedu, oca, tetka? Puno, previše da svaki put ne bi zaboljelo kad se provezemo pored puste željezničke stanice na kojoj jedva da ima poneki otvoreni kiosk.
Odatle, samo u rano jutro ili u sumrak starim prugama i neudobnim vozovima putuje ili onaj ko mora, ili onaj čija je ljubav za sjedenje na točkovima što kloparaju toliko neupitna da im ne smeta što su autobuske mafije i zeitgeist koji od svakog građanina ultimativno zahtijeva da ima osobni automobil (makar to bila i krntija koju u EU niko ne bi pustio da izađe s otpada), obezvrijedili vozove i ostavili ih na milost i nemilost.
Svaki put kad se nađem u prilici da negdje u okviru vesele porodice evropskih zemalja imam mogućnost da se vozim vozom, ili vlečem vlakom, kako vam drago - ne propuštam je. Često i kad je alternativa svemogući i superbrzi avion. Jer, u avionu se ne sreću brkati kondukteri koji ručak moraju zaliti vinom ili pivom, nema veselih studenata koji s ruksakom obilaze Provance ili Toscanu ni Romkinja koje idu tražiti odbjeglog čovjeka koji se zaljubio u Bruxellesu.
Avion, naprosto, ne nudi takve priče. Priče o živim, pravim, nepatvorenim ljudima koji su sve rjeđi jer se sužava optikum kroz koji ih možemo vidjeti. Jedan od najvažnijih prozora u takav svijet je željeznica, za koju ponekad, možda i neobjektivno mislim da će biti pouzdan znak da smo stigli u Evropu. Jer, francuski TGV, vjerovatno najbolja evropska željeznica (neka Deutsche Bahn ne zamjeri, kod njih je, skoro redovito, bolje društvo) razdaljinu od dva najvažnija grada Paris - Marseille, nekih 783 kilometra - savladava za 3 sata. Kad san o dolasku u Zagreb za sat
i četrdeset minuta, odnosno u Beograd za sat i petnaest minuta, bude stvarnost, tada bismo i mogli reći da smo legitiman dio Evrope. Ali, za to će nam trebati pruge za čije se renoviranje odvajaju i još trebaju odvojiti stotine miliona eura, i, metaforički i stvarno, ozbiljna lokomotiva.
Oni koji su se dosad predstavljali kao da mogu biti te lokomotive, to definitivno nisu. Niti ih mogu obezbijediti Na nama je da to shvatimo i uđemo u voz koji će nas odvesti na neku od evropskih stanica. Sigurno, bez osjećaja srama i mita o veličini žrtve. Da donese ljubav, baš kao, da se vratimo na početak, u pjesmi još jednog velikog koji je pjevao o vozovima, B.B. Kinga: "when love comes to town I'm gonna jump that train". Koji bi nas mogao odvesti u nešto izvjesniju budućnost.
Jer, izgleda da nije daleko ni čas u kojem će svijet s obje strane Atlantika biti jedno, jer će ga povezati željeznička pruga. Hoćemo li i taj trenutak dočekati u našim sporim, jadnim i zapuštenim vozovima i stanicama? Ta zebnja će jednom morati biti prekinuta. Zbog svih nas: onih koji se još nikada nisu vozili vozom, ali i onih koji jednom čekaju da još jednom uđu u voz. Onaj pravi.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.