Bolja strana nas

Jednaki smo u nesreći i želji da se ponovo skupa smijemo.

Iza nas je pet teških, najtežih dana patnje i još ko zna koliko mjeseci još težeg perioda obnove, popravka i gradnje. Poplave koje su Bosnu i Hercegovinu pogodile sredinom ovog tužnog maja 2014. godine najveća su prirodna katastrofa u historiji ove zemlje.

Stotine hiljada ljudi napustile su svoje domove, voda je odnijela njihove snove i zauvijek ih protjerala s vjekovnih ognjišta. Ništa u životima trećine stanovnika naše zemlje od ovog maja neće biti isto.

S onim što se u zadnje dvije decenije izdešavalo u ovih pedesetak hiljada kilometara kvadratnih teško bi se iznijele i mnogo snažnije, organiziranije i bogatije zemlje od naše. Infrastrukturna razaranja jednako su velika kao i za tri godine rata, broj žrtava srećom jeste manji, ali brojke su valjda nebitne u ovome teškom trenutku.

Tražiti krivca u ovakvim okolnostima bilo bi jednako glupo kao i pustiti unesrećene ljude da se sa svojim teškim usudima nose sami. Ali, i tome će doći vrijeme. Ono što nam treba, više nego ikad, jeste zajedništvo i osjećaj kolektivne pripadnosti nečemu. Jer, nesreća ne poznaje ime i prezime, nesreća ne mari za entitetske granice i granice općina,  jednako je teška i užasna za sve one koji se više nikada neće vratiti kući.

Nevolja zbližava, ali nismo je trebali spoznati na ovako grozan način. Ljudi su se jedni s drugima solidarisali, nisu pitali komšiju i neznanca kako se zove i kojem se bogu klanja dok su mu nosili sendvič ili bocu vode.

Ova je zemlja valjda prvi put nakon previše godina počela ličiti na državu, prvi put smo bili onakvi kakvi bismo uvijek trebali biti – jedinstveni.

I bit ćemo, ljudima će trebati mnogo pomoći, teškog rada i podrške. Od lijepih riječi ništa, naslušali smo ih se i proteklih dana. Obećavali su im pomoć kao i dosad, a bez čestitog čamca dočekali smo ovu kataklizmu. Kao da će im, zaboga, iz svojih novčanika, a ne od novca poreskih obveznika i međunarodne pomoći, praviti temelje novog početka.

Ostanimo pribrani i ujedinjeni. Važno je to. Ne dozvolimo da nas gledaju u oči i lažu da smo bolji ili gori zbog ovog ili onog, zbog imena i prezimena. Nismo! Svi smo jednaki u nesreći i želji da se ponovo smijemo - skupa.