Adnan Mahmutović: Na putu ka EU

U Bosni i Hercegovini svi građani na neki način „hramlju“, a među njima najviše njihovi predvodnici. Ako tome dodamo da već dvije decenije nema nikakvog značajnijeg napretka onda to savršeno jasno govori u čemu oni „hramlju.“

Valjda je skoro okončanje zimskog perioda i početak proljeća vrijeme kada se tradicionalno kod nas odapinju nova/stara EU predskazanja. Prema našoj evidenciji, od 2009. se u BiH javno govori o podnošenju aplikacije za EU kandidatski status. Sjetimo se samo prošlogodišnjih najava: u aprilu, te u junu, te u septembru, te u...

Status

Ova godina je počela u istom tonu: „2013. će biti godina evropskih integracija, evropskog puta BiH“ i opet „godina za podnošenje (kredibilne) kandidatske aplikacije.“ Čista politizacija. Izgleda da je moć koju nosi termin „Evropska unija“ postala pogodna za eksploataciju u svrhu davanja legitimiteta različitim političkim ciljevima. Stoga, i ne čudi da u svakodnevnoj političkoj konzumaciji vladajućih partija odnosno njihovih predstavnika termini „Evropska unija, evropske integracija, kandidatski status“ zauzimaju visoko i prefinjeno mjesto. Građanima se godinama upućuje jasna poruka, ali oni izgleda ne mogu da pročitaju. Ilustracija ovakvog stanja može biti ona „nadrealistična“ reklama za fabriku duhana „ne možete vi popušiti koliko mi možemo namotati.“

Umjesto licitiranja sa tajmingom podnošenja aplikacije za kandidatski status (koja je usput značajna otprilike kao i kada aplicirate za prijem na neku visokoškolsku ustanovu - sama po sebi ne donosi ništa - u slučaju pozitivnog odgovora morati ćete uložiti dosta truda da bi ste postigli cilj zbog kojeg ste podnijeli aplikaciju) političke partije bi trebale pokušati da strukturiraju svoje političke kompetencije prema EU. To bi za početak značilo jasni i beskompromisni politički konsenzus o evropskoj budućnosti ili osiguranje da se iz BiH ubuduće čuje samo jedan glas. Glas koji će kao oslonac i orijentir buduće modernizacije i razvoja BiH uzeti EU i njene standarde.

Drugo bi bilo sistemsko razvijanje tzv. strateškog partnerstva sa zemljama članicama EU u potrazi za onim članicama koje bi na Evropskom vijeću zagovarale pomoć BiH i njenoj evropskoj perspektivi. Međutim, strateško partnerstvo nije jednostrani proces i ono podrazumIjeva da određena zemlja članica Bosnu i Hercegovinu prepozna kao svoj vlastiti strateški interes. Za tako nešto vjerujemo da postoji interes među zemljama članicama, jer ako je suditi po stajalištu španskog sociologa Castellsa cilj stvaranja EU nije bio stremljenje ka supranacionalnosti, nego obnova moći država začetnika ideje koja se temelji na naciji i njenom dovođenju na viši nivo na kojem bi se donekle mogla provoditi kontrola protoka bogatstva, informacija i moći u Evropi.

Pristup

Treće podrazumIjeva djelovanje prema javnosti zemalja članica EU. Ovo bi imalo za cilj popravljanje imidža BiH u očima građana EU koji je na dosta niskom nivou. Naši sportisti i umjetnici su za sada naši najznačajniji ambasadori u EU. Potrebno bi bilo ubuduće više insistirati recimo na turizmu, bogatom kulturološkom naslijeđu, naučnoj saradnji i razmjeni studenata, jer su to sve oblasti gdje možemo dosta toga ponuditi.

Međutim, svakako da ovakav strateški pristup na vanjskopolitičkom planu zahtjeva prethodno rješavanje brojnih unutrašnjih problema kao što su vladavina prava, ljudska prava posebno prava manjina i zabranu diskriminacije, borba protiv korupcije itd. Koji su uz političku nekompetetnost i manipulacije za sada najveći otežavajući faktori u tom pravcu.

Znamo da je najteže na svijetu biti iskren političar te bi se stoga neko „hramanje“ u tom smislu i mogli oprostiti, ali samo pod uslovom da se može napipati i neka vrlina. Međutim, ako je suditi prema tome što neki navode da svaka vrlina razara samu sebe čim prestane da bude čežnja i skromnost - dabogda.

Autor je stručnjak za pravo EU i autor knjige 'Demokratski legitimitet EU'