Edin Branković: Želim mladima prenijeti moje iskustvo

Edin Branković, jedan je od najboljih mladih bosanskohercegovačkih sportista, ali i jedan od mnogih koji svoj put do slave krči sam, iz samo jednog razloga - slabe finansijske podrške.

Edin je rođen 3. jula 1990. i član je Klizačko-rolerskog kluba “THE ONE”  i državni reprezentativac u olimpijskoj disciplini brzog klizanja na kratke staze; u svijetu poznatiju kao Short Track Speed Skating. Branković je jedan od najboljih evropskih juniora u svim disciplinama.

Najbolji njegov rezultat, što je ujedno i najbolji rezultat u ledenim sportovima u regionu, bilo je 13. mjesto na Svjetskom kupu u Dresdenu (Final B), a proglašen je za ambasadora Prvih omladinskih olimpijskih igra (YOG) 2012 u Inzbruku.

Iskoristili smo vrijeme koje ovaj klizač provodi u Sarajevu i porazgovarali sa njim o treninzima, planovima za budućnost i o nekim njegovim životnim odlukama koje su ga navele da se bavi ovim sportom.

Radiosarajevo.ba: Šta za tebe znači to što ćeš biti ambasador na YOG-u?
Branković: Dobio sam poziv Olimpijskog komiteta BiH da preuzmem ulogu ambasadora. Datumi seminara i igara su mi odgovarali. Svidjela mi se ideja igara i na tome je ostalo. Kada sam o tome malo više razmišljao ispostavilo se da je Inzbruk mjesto gdje sam imao prvi put priliku da se, nakon Sarajeva gdje nisam imao ni minimalne uslove i gdje sam klizao u umjetničkim klizaljkama, prvi put vidi šta je ustvari Short Track i da sam tu osvojio i svoju prvu medalju. To je presudilo da se opredjelim za klizanje, a ne fudbal, kojim sam se istovremeno bavio.

Shvatio sam da je od tada prošlo desetak godina i da mogu ispričati jednu priču koju sam prošao u tom periodu. To se poklapa sa ljudima kojima će biti namijenjena ta priča, za ljude od 14 do 18 godina. Imat ću priliku da im kažem šta sam doživio i osjetio kroz sport. Sretan sam da imam priliku da mladim ljudima poručim šta sport zaista donosi. 

Radiosarajevo.ba: Odakle tolika želja da se posvetiš jednom sportu za koji u gradu u kojem živiš nema ni minimalnih uslova?
Branković: Ja u BiH najmanje provodim vremena. Najviše treniram u inostranstvu. Ovo je prvi put u posljednje četiri godine da sam u Sarajevu u ovom periodu. Od svojih jedanaest godina klizanja, tek zadnje tri godine imao sam pravu trenersku podršku. U jednom trenutku se upitaš zašto ti to radiš? Koja je tvoja svrha? Da li je u pitanju samo materijalna dobit? Shvatio sam da me tjera to da idem naprijed i da nešto naučim i steknem nova iskustva.

Radiosarajevo.ba: Da li si imao priliku da to znanje preneseš na druge?
Branković: Svakodnevno imam priliku da dio svog iskustva i puta kojeg sam prošao prenesem drugima. Sretan sam ako mladi nađu motivaciju u tom nekom putu koji sam ja prošao.

Radiosarajevo.ba: Sarajevo nema ledenu dvoranu. Koliko ona fali tebi i ovom gradu da se razvijaju sportisti?
Branković: Sarajevo je jedini grad u svijetu koji nosi titulu olimpijskog grada, a nema ledenu dvoranu. To je podatak koji sve govori. Svijest o klizanju jeste na većem nivou nego što je bila, ali bi u svakom slučaju trebala dvorana. Trebala bi iz tog razloga kako bi mladi širili svoje vidike. U svijetu treniram na najboljim površinama, a iskreno, bude mi teško kada u Sarajevu u tom prijelaznom roku, treba da odradim par treninga. Čovjeku zaista bude teško..

Radiosarajevo.ba: Šta je to kvalitetan led?
Branković: Razlika je u debljini leda i vodi kojom se obrađuje led. Recimo u Calgaryju, gdje sam imao priliku klizati, najbrži je led zato što ga obrađuju destilovanom vodom. Savršeno se kontrolišu uslovi održavanja tog leda. U boljim dvoranama imaš mogućnost imitiranja leda kakav će biti na takmičenju. Led mora imati određenu tvrdoću kako ne bi došlo do pucanja leda što može da uzrokuje padove i povrede.

Radiosarajevo.ba: Koje su najčešće povrede?
Branković: To su najčešće lomovi potkoljenica i koljena i povrede leđa. Stalno se unapređuje taj sistem postavljanja strunjača na ledu, tako da su negdje "ograde" debele metar i pol i one su elastične i "upiju" klizača kada padne i smanjuju mogućnost povrede na najmanji mogući nivo. Ja sam imao jednu nezgodu prije nešto više od šest godina, lom fibule i tibije lijeve noge. Ali svaka povreda je sastavni dio sporta, a najbitnije je koliko ćeš ti iz toga naučiti. 

Radiosarajevo.ba: Odijela se čine nekako preuska i pretanka. Da li je hladno u njima?
Branković: Zavisi, ako imaš tremu i ako se nisi dobro zagrijao može biti hladno. A preusko, to je isto kao da pitaš atletičara da li je njemu preusko odjelo u kojem trči na 100 metara. Odijelo mora biti prilagođeno i mora ispunjavati osnovne kriterije zaštite. Moje odijelo košta 500 dolara i u sebi ima takva vlakna koja postavljaju najmanju mogućnost da ih probije sječivo klizaljke.

Radiosarajevo.ba: S obzirom na to da treniraš u inostranstvu, to neko treba i platiti. Imaš li podršku nadležnih institucija?
Branković: Prošle sezone sam imao podršku Federalnog i Kantonalnog ministarstva, dijela Ministarstva civilnih poslova, kao i sponzorski ugovor sa BH Telecomom koji me proglasio prošle godine za najboljeg poslovnog partnera. Posebno bih naglasio da mi je veliku pomoć i satisfakciju donijelo to što sam dvije godine uzastopno dobio stipendiju Međunarodne klizačke federacije.

Kad te oni izaberu da ti vrijediš i dobiješ stipediju koju može dobiti samo deset klizača, to mi još više znači.

Ove godine za sada imam podršku samo BH Telecoma i očekujem podršku Kantonalnog ministarstva.

Puno znači podrška prijatelja koje sam upoznao tokom godina. Posebno se to odnosi na SAD i Kinu gdje su mi u nekoliko navrata plaćali smještaj i pružali podršku na druge načine. To mnogo znači, jer ljudi vide u čovjeku kada je posvećen i kada želi da radi voljni su da pomognu.

Radiosarajevo.ba: Koliko brzo klizanje zahtjeva odricanja?
Branković: Mnogo. Zaista  mnogo. Posebno kada se pripremam za takmičenja. Postioji plan i program rada. Slobodne aktivnosti su svedene na minimum.

Radiosarajevo.ba: Cilj za sljedeću godinu?
Branković: Sačuvati kontiunitet. Imam četverogodišnji plan kojeg se pridržavam i koji je u cilju plasmana na Olimpijske igre u Sočiju i ostvariti rezultat koji do sada nije bio na ovim prostorima.

Radiosarajevo.ba: Na takmičenjima vidimo da klizači obično kližu u krug, na jednu stranu. Ima li to nekih negativnih posljedica, u smislu da se mišići asimetrično razvijaju?
Branković: Da bi bio pravo dobar na lijevu stranu, moraš znati i na desnu stranu. Kao što vidiš, proporcionalan sam, tako da nema nekih posljedica. Sve što radimo lijevom nogom, moramo i desnom. Isti intenzitet treninga je za obje noge. Položaj noževa na cipelama je takav da blago teže na lijevu stranu, što olakšava skretanje na lijevu stranu i daje mogućnost nagiba od trideset stepeni.

Radiosarajevo.ba: Da li je brzo klizanje adrenalinski sport?
Branković: Kako nije. To je najbrži oblik kretanja koje ljudsko tijelo može da postigne bez motora i bez točkova. Brzine su i do pedeset kilometara na sat. Nekada na treningu idemo na klizanje na manjem radijusu kako bi osjetili veći centrafugalni efekat i savladavanja krivine, a da pri tome moraš maksimalno koncentrisan biti i razmišljati o istom. To je zaista fantastičan osjećaj.

Radiosarajevo.ba: Zašto si se počeo baviti ovim sportom?
Branković: Mene je privukla radoznalost, a sada imam taj svoj put kojim mogu da osjetim funkcionalnost svog bića. Zato bih preporučio svima koji žele da se bave klizanjem, da dođu i da počnu da razmišljaju i lijepo misle.Ako daš dijete u sport da bi postao svjetski prvak, pitanje je kako će ispasti, ali ako ga kroz taj sport naučiš kako da se ponaša i ophodi prema društvu, to je već nešto. Ako dijete voli da brzo razmišlja i da se brzo snalazi, onda je brzo klizanje pravi sport za njega.