Ya, Rayah Va(h)ide!

U dosad možda najljepšoj utakmici Svjetskog prvenstva u Brazilu, Alžir je u Porto Alegreu pobijedio Južnu Koreju s 4:2, i nakon 32 godine pobijedio na Mundijalu. To je dugo vrijeme, pola jednog relativno dugog životnog vijeka, osam mundijala čekanja i nadanja da se konačno upiše pobjeda.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Victoire, gagner će se uzvikivati na ulicama francuskih gradova, gdje je rođeno 15 od dvadeset i trojice pustinjskih ratnika koje vodi nekadašnji Veležov centarfor, čovjek čiji su integritet i znanje neupitni, koji će, ako u fudbalu ima ikakve pravde, jednom sjesti na klupu Bosne i Hercegovine. Riječ je naravno o Vahi, Vahidu Halilhodžiću, čije ime Francuzi izgovaraju s poštovanjem ne izgovarajući ono “h”. Vaid, kojem je posao “visio” još prošle godine zbog ispadanja u ranoj fazi na Afričkom kupu nacija. Ipak, alžirski Savez je odlučio Va(h)idu produžiti ugovor, i nakon što su se prošetali kvalifikacijama, eto ih na korak do osmine finala, od čega ih dijeli utakmica s Rusijom, iz koje im treba bod.

Znate li, recimo, da je zbog Alžira uvedeno pravilo da se posljednje utakmice u grupnoj fazi utakmice igraju u isto vrijeme? Na prvom Mundijalu na koji su se kvalificirali, onom u Španjolskoj 1982. “upali” su u grupu u kojoj su bili apsolutni autsajderi. Čekali su ih (Zapadni) Nijemci, kasniji finalisti, zatim odlična generacija Austrije s Prohaskom, Kranklom, Scahnerom i Konciliom na golu, i Čile, koji je došao kao treća južnoamerička reprezentacija, iza fantastičnog Brazila i Argentine. Koja je došla odbraniti naslov predvođena čudom, “malim zelenim” Diegom Armandom Maradonom. I?

Odmah su u prvom kolu “drmnuli” Nijemce. Rabah Madjer, magičan igrač bio je koban za Nijemce: dao je prvi gol, izjednačio je veliki Rumennigge, a onda je čovjek s najviše nastupa u historiji Alžira Lakhdar Belloumi dao gol za konačnih 2:1. Bilo je to fantastično iznenađenje, ali nije dugo trajalo jer su u drugom kolu izgubili od Austrije 0:2. U trećem su u ljepotici grupe dobili Čile s 3-2 i čekali rezultat utakmice Njemačka - Austrija. Kako je Austrija dobila Čile 1:0, a Njemačka zgazila Južnoamerikance s 4-1, odgovarala im je pobjeda Njemačke s više golova razlike, ili bilo kakav remi. Nijemci i Austrijanci su odigrali “pakt”, utakmicu koja je bila jedna od najvećih bruka u povijesti svjetskih prvenstava. Adleri su poveli na početku s 1:0 golom HSV-ovog centarfora Horsta Hrubescha, i do kraja igrali “u širinu”. Niko nikog nije napadao, a Španjolci i Alžirci su zajedno vikali “napolje, napolje.” Alžirci su Nijemcima bacali novčanice, a jedan je njemački navijač zapalio zastavu svoje zemlje u znak protesta. Alžir je izbačen, a FIFA je izmijenila sistem takmičenja pomaknuvši odigravanje trećih utakmica u grupi u isto vrijeme.      

Tada mi je bilo 15 godina, ni o čemu drugom nisam mislio nego o sportu i muzici. U međuvremenu sam otišao na služenje JNA i od svog druga Čombeta, najvećeg poznavaoca fudbala među svima nama “bolesnicima”, pred Mundijal u Mexicu 1986. dobio pismo s velikim brojem informacija, i rukom napisanim sastavom iz 1982. koji i danas pamtim: Cerbah, Guendouz, Kourichi, Merzekane, Assad, Fergani, Belloumi, Madjer (Larbes), Zidane (Bensaoula), Dahleb, Mansouri.

Te 1986. Alžir se opet kvalificirao za Mundijal, ali su “upali” u pretešku grupu – protiv Brazila, Španije i Sjeverne Irske uspjeli su izvući samo neriješeno s najslabijima. U međuvremenu, Madjer je Nijemcima uspio “naplatiti” dio dug. U finalu Kupa šampiona Porto – Bayern 1987. (2-1) dao je jedan od najspektakularnijih golova u povijesti, petom.

I onda ih na mundijalima nije bilo dvadeset i četiri godine. Sve do Južne Afrike gdje su opet osvojili samo jedan bod: izgubili su od Slovenije i SAD-a, oba puta s minimalnih 1:0, a onda remizirali s najjačima – Engleskom.

I, evo ih sada, korak od osmine finala. Dugo nakon poraza od Belgije, Vahid je Halilhodžić sjedio na klupi i zurio u prazno, žaleći za rezultatom u utakmici u kojoj je protiv objektivno boljeg protivnika njegova ekipa vodila sedamdeset minuta. Ko zna šta je sve prolazilo kroz glavu Mostarca, koji je rano, još kao igrač osjetio nepravdu. Kad sam ga jednom u Lilleu, gdje je tamošnju ekipu od osrednjosti doveo do Lige prvaka, upitao zašto je za reprezentaciju Jugoslavije, iako je bio najbolji centarfor toga doba odigrao samo 16 utakmica, kao iz topa je odgovorio: "Predugo mi bilo prezime za semafore u Beogradu i Zagrebu."

Za utakmicu protiv Južne Koreje promijenio je čak pet igrača u odnosu na sastav protiv Belgije, otvorio se i – dobio. Danas su semafori veći i Va(h)id više nije čovjek s “predugim” prezimenom. Sve te, osnovane i glupe, priče o teorijama zavjere, FIFA mafiji, favoriziranju malih protiv velikih, naprosto, padnu u vodu kad se na terenu pojavi ekipa u kojoj se vidi “ono” što odvaja prosječne od onih koje ostavljaju trag.

Osim Costa Rice, Čilea, Francuske i Kolumbije, čiji se igrači dosad raduju igri, vidjeli smo i Alžir. Kako god prođu protiv Rusije, gdje im treba bod za prolaz, njihova je igra bila vesela i lepršava. A možda se konačno dočepaju i onoga što im je uskraćeno prije toliko godina.        

Albert Camus, vjerovatno jedan od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća, rođen je u Alžiru, i bio je golman tamošnje ekipe Univerziteta. Među ostalim, zapisao je i ovo:

“Nakon mnogo godina u kojima sam vidio mnogo stvari, ono što sigurno znam o moralu i dužnosti čovjeka dugujem sportu i naučio sam na RUA univerzitetu (u Alžiru). “     

Albert Camus poginuo je godinu mlađi nego što sam ja danas. Ono što u proljeće svoga života nisam znao, danas u njegovoj jeseni znam:

Jedina zaista bitna stvar u fudbalu je radost u igri. Isto bi se moglo reći i za život sam.

Ni rezultat, ni novci, ni disciplina, ni taktika, ništa nije važno kao osmijeh na kraju utakmice nakon koje su igrači i trener zadovoljni načinom kako su je odigrali.

Kad čovjek s Maghreba kaže “Ya, Rayah”, to je otprilike kao kad Afroamerikanac kaže “oh, yeah”, ili kad u kolu podvrisne djevojka iz Panonije. Ili kad neko iz Bosne i njezine okoline u pjesmi kaže “aman”. Vi sigurno znate tu pjesmu, to je alžirski hit iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u relativno novijoj verziji izvodi je Rachid Taha, alžirski Francuz, ili francuski Alžirac, što su uostalom i igrači njihove reprezentacije.

Vahid je zaslužio tu pjesmu. Ya Raya, Vaid.