O tekstu engleskog novinara bruji Wimbledon: "Znam što mrze Đokovića, nikad mu neće oprostiti"

Engleski novinar, pisac i stonoteniser, bivši olimpijac Matthew Syed, napisao je tekst o Novaku Đokoviću u uticajnom Timesu.

Britanski autor je objasnio čitaocima zašto je Srbijanac najveći teniser njegovog doba i zašto lične uvrede i dobacivanja prema njemu moraju da prestanu.

"Za razliku od vas, ja znam pravog Novaka Đokovića i povici će povrijediti ovog osetljivog superstara", napisao je on u najavi teksta.

"Često me pitaju za najčuveniji trenutak kojem sam prisustvovao na Wimbledonu. Da li je to backhand Rogera Federera pri meč lopti Rafaela Nadala u tie-breaku četvrtog seta 2008. godine? Da li je to Goran Ivanišević na koljenima koji se moli za poen koji bi mu donio trijumf u titulu? Da li je to Steffi Graf protiv Jane Novotne? Sve sjajno.

Ipak, možda moram da pomenem šta se dogodilo poslije čuvenog trijumfa Andyja Murrayja 2013. godine i posebno tokom intervjua Novaka Đokovića, njegovog protivnika, poslije tog meča. Razumljivo je to da je publika bila protiv Srbijanca. Kada je osvojio poen, na stadionu je zavladalo nešto blizu tišini. Kada je njegov protivnik pogodio winner, nastajala je ekstaza na tribinama. To nije moglo da bude lako za 26-godišnjaka koji je igrao daleko od kuće.

Poslije meča, tokom intervjua kraj terena, nije postojao ni nagovještaj negativnosti ili gorčine u Novakovim riječima. Samo spremnost da prihvati širu sliku nacije koja slavi svoju prvu pobjedu u singlu, koju je čekala decenijama.

'Čestitam Andyju. Apsolutno si zaslužio ovu pobjedu. Igrao si nevjerovatan tenis. Čestitam tvom timu. Znam koliko im ovo znači i znam koliko ovo znači svima vama ljudi, kao i cijeloj zemlji. Bilo je zadovoljstvo biti dio ovog finala', rekao je tada Novak.

Često pričamo o tome kako sport uči djecu da pobjeđuju, ali postoji i važnija lekcija - on uči i kako da izgubite. Đokovićeva ljubaznost bila je veoma upadljiva od kada je došao na ATP Tour i ako sumnjate u to, pogledajte njegovu velikodušnost poslije poraza od Carlosa Alcaraza prošle godine ili, zapravo, poslije bilo kojeg poraza u posljednjih deceniju i po. U ovome on nije sam, jer i njegova dva velika rivala, Federer i Nadal, dijele tu ljudsku osobinu.

Ipak, nešto me je uvijek zbunjivalo u vezi s Đokovićem. Nije samo da je publika protiv njega kada igra protiv Murrayja na Wimbledonu. Nije to samo 'SW19' (engleski termin za Wimbledon, zbog poštanskog broja tog dijela jugozapadnog Londona). Zapravo, tu nije stvar ni u Grand Slam događajima. Gdje god da ode, šta god da uradi, suoči se s upadljivom i sa ponekad osvetoljubivom jednostranošću. Vidio sam to izbliza gomilu puta - dobacivanja, dovikivanja, lične uvrede, namjerne povike tokom pripreme za servis. Nazovite to kako hoćete.

Možda bi trebalo da kažem da se snažno suprostavljam Đokovićevom mišljenju o vakcinama i to sam rekao mnogo puta, ali to što im je on antipatičan nema veze s tim. Bio sam tu kada je on zbijao šale na terenu, imitirao druge igrače, bio je mladić koji očajnički želi da bude voljen. Bio sam tamo kada je bio 'broj tri', 'broj dva', 'broj jedan' i sada sam tu, kada je opet izgubio prvo mjesto. Danas je sve to postala podrazumijevana stvar na njegovim mečevima, kao lastavice na početku proljeća.

Bilo je mnogo debate oko toga da li su gledaoci u njegovom meču četvrte runde Wimbledona vikali 'Buuu' ili 'Rune' (što je ime danskog protivnika, Holgera Runea), ali to nije suština. U skoro svakom meču koji Đoković igra, on trpi ne samo od publike koja je na strani njegovog protivnika, već i od manjine koja želi da ga izbaci iz ravnoteže i koja osjeća veću slobodu da to radi njemu nego nekim drugim igračima. Da gledaoci požele da poremete Federera, ostali iz publike bi se okrenuli protiv njih. Kao što je to i sam Đoković rekao u ponedeljak: Na Touru sam više od 20 godina, vjerujte mi, znam sve trikove. Znam kako stvari funkcionišu.

Znam da će mnogi čitaoci pomisliti da je bezobrazluk prema Đokoviću do određene mjere opravdan, da je on grozna osoba, da je on propast za muški tenis. Istakao bih ovdje da je ovaj jedinstveni šampion izrastao u nevoljama (kao dječak proživio je bombardovanje Beograda) i da je trenirao posvećeno da bi napredovao do vrha tokom najstrašnije ere u historiji muškog tenisa. I bez izuzetka se odnosio prema sparing-partnerima, novinarima i pomoćnom osoblju sa poštovanjem i učtivošću.

Uradio sam s njim mnogo intervjua, pa možda imam pogled na stvari koje zalaze i iza kritičara iz fotelje koji vjeruju da mogu da prepoznaju duboka moralna posrnuća nekoga koga nikad nisu upoznali. On je pristojan, radoznao, zainteresovan za svijet, uvijek je tačan, nikad ne izbjegava da odgovori na pitanje i jednom prilikom, kada je naš razgovor trajao duže od sata u Monacu, skočio je od stola i ponudio se da organizuje helikopter da me odbaci do aerodroma u Monacu. Uz to je obezbijedio da mi bude spakovan kolač u kartonsku kutiju, da bih mogao da jedem puding na putu do kuće. 'Nisam smio da dopustim da ovo propustiš', rekao je Đoković tada i namignuo mi. Ne kažem ni na koji način da je on perfektan, kao što nisu ni Federer, ni Nadal, ni Serena Williams. Vjerujte mi.

Još jedan momenat će mi uvijek biti duboko urezan. Bilo je to finale Wimbledona protiv Federera 2019. godine. Bio je to najnapetiji sportski dan (istovremeno su igrali Engleska i Novi Zeland finale Svjetskog kupa u kriketu). Rekao bih da je 99,9 posto prisutnih bilo protiv Srbijanca, možda i više nego što ih je navijalo protiv njega 2013. godine u finalu protiv Murrayja. Neki kažu da se Đoković hrani neprijateljstvom okruženja, ali to je glupost. Kao i sva ljudska bića, on želi da bude voljen. Bile su mu potrebne godine da razvije tehnike da se suoči s društvenom odbačenošću - i to mi je rekao mnogo puta.

Kada je Federer vodio 8-7 u petom setu, Švicarac je odservirao dva asa da bi poveo 40:15 i imao dvije lopte za titulu. Publika je ustala, iPhone telefoni bili su spremni, čak su i novinari pisali posljednje riječi izvještaja. Sumnjam da je ijedna osoba vjerovala da Đoković može da se vrati - izuzev Đokovića samog. Ako ikad uhvatite vrijeme, idite na YouTube i pogledajte tu sekvencu, vidjet ćete da je Đoković neprirodno miran. Oči su mu bile fokusirane kao Gandalfu na mostu na Kazad-dumu u Moriji, tiho je nešto šaputao samom sebi. Taj granitni um i dalje je imao hrabrosti da vjeruje. Forehand winner koji je pogodio bio je tako lijep da bi trebalo da bude uramljen i izložen u Nacionalnoj galeriji u Londonu.

'Novak Djokovic is not the bane of men’s tennis, as many people like to believe - he is a generous and gracious man who has risen from adversity. Audiences at SW19 and beyond need to start appreciating a true colossus'

✍️ @matthewsyed #Wimbledon

— Times Sport (@TimesSport) July 11, 2024

Neću da se izvinjavam što se divim Đokoviću, niti za to što vjerujem da je najimpresivniji sportista u mom životnom vijeku. Niti za to što u njegovoj otpornosti nazirem nešto što čini našu vrstu velikom. Ovdje sam da uočim da mu vjerovatno nikad neće biti oprošteno to što je razbio 'monopol' rivalstva Federera i Nadala, kao ni to što mu nikad nije tolerisano to što je igrao sa tako surovom efikasnošću, niti je ikad prihvaćeno to što nastavlja da pobjeđuje sa 37 godina, nakon operacija koje bi možda oborile druge.

Ipak, nadam se da će kritična masa ljudi bar biti saglasna da bi dobacivanja i lične uvrede trebalo da prestanu. On možda nije to što vam se sviđa, ali njegovo putovanje od pozicije izazivača koji se muči do teniskog kolosa je nešto što ima elemente koje bi i Hollywood priznao. Od publike, na Wimbledonu i dalje, on sigurno zaslužuje više", napisao je Britanac.