Ahmed Burić: U očekivanju Pustinjske oluje

Bez krila je nemoguće poletjeti. Hoćemo li ih, konačno, dobiti protiv Tunisa?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Jučer smo kazali da bi pobjeda protiv Makedonije bila čudo: oni su jaki, posloženi, imaju ponajboljeg napadača na svijetu, odbranu koja gine, i dva golmana na najvišem nivou. Uz malo sreće smiješi im se medalja. Ali, bili smo blizu. Ko se sjeća kad je Kiril Lazarov odigrao utakmicu u kojoj je zabio jedan gol iz igre, a sve skupa tri? Niko.  

Možda je legendarni hrvatski golman Vlado Šola bio u pravu prije utakmice Makedonija – BiH, kada ga je kolega Jasmin Tajić zamolio za izjavu kojom je trebao prokomentirati naše šanse. Kao iz topa je odvrnuo:

A da ja vas Bosance nešto pitam? Jeste li vi normalni?

Na takvo pitanje je teško uzvratiti, a beskrajno simpatični Šola je nastavio:

''Čekajte, prvi ste put na nekom velikom takmičenju i hoćete da ga osvojite!? Ne ide to baš tako, morate odigrati dva ili tri velika takmičenja, biti 'tu negdje' i onda ići na neki ozbiljan rezultat. Morate biti zadovoljni što ste tu, ekipa se gradi, ima potencijal. Samo tako se raste.''

Ja, Vlado, reklo bi se, lako je tebi poslije svih tih titula tako govoriti, ali nama je prolaz u drugi krug ravan medalji.     

A izgledalo je da tako malo fali. U posljednjih deset minuta smo trebali ući s vodstvom, Faruk Vražalić je uskočio iz velikog ugla, i onda makedonskom golmanu Borku Ristovskom, praktično, dao loptu u ruke. Nije samo taj detalj odlučio utakmicu, ali je pokazao da je naše desno krilo već treću utakmicu u krizi, i da se to pojavljuje kao konstantan problem. Je li rješiv? Vjerovatno jeste, mladić se treba probuditi, i poletjeti, ali je li Svjetsko prvenstvo pravo mjesto za rješavanje tih problema?

Nije, naravno, s tim da se u tom slučaju mora tražiti alternativno rješenje. Selektor Dragan Marković morao je u igru s dva pivota, jer Muhamed Zulfić još nije za najveće okršaje. U ovoj je utakmici, nažalost, uglavnom izostala pomoć i s drugog, lijevog, krila.

A bez krila se, kako znamo, ne leti.    

No, treba dići glavu: braća Burić herojski rade posao. Ivan Karačić je konačno "ušao" u turnir, o Vranješu i Malinoviću će rukometna Evropa još slušati, Toromanović i Terzić primaju i daju batine, i ne boje se ničega. Imamo reprezentaciju koja je potencijal i koja će u narednih nekoliko godina biti ponos ove zemlje.

Fali nam još ta jedna, za svjetski rukomet tako mala, a za nas tako velika pobjeda. Protiv Tunisa, kao što smo na početku i najavljivali.

Koji, da apsolutni paradoksalizam kad je Bosna u pitanju bude uvijek zadovoljen, vodi Bosanac, kojeg ovdje na Arabijskom poluotoku zovu Hasan Saad Afendić.

Dakle, Dragane i momci, trebat će nam Pustinjska oluja. I to protiv "našeg" generala. Hoće li to biti moguće?

Sinoć se na Dohu spustila teška kiša, ulice su bile pokrivene vodom, a kroz krov su u aulu hotela propadale kapi. To se ovdje u prosjeku događa dva ili tri puta godišnje.

Hoće li našu reprezentaciju ta kiša osvježiti i dati joj snage u pustinji? Da zaigraju možda i malo preko svojih mogućnosti i prođu u knock out fazu Svjetskog prvenstva?

Čini se da je BiH, nakon dugih rukometnih suša, zaslužila tu kišu.

Ma šta o tome mislio dragi Vlado Šola.