Plivala je da bi pobjegla iz Sirije, u Riju osvojila srca cijelog svijeta

M. K.
U subotu je Mardini u Riju plivala na 100 metara u vremenu od 1:09:21. Iako to nije bilo dovoljno za prolaz dalje, Mardini je svakako pobjednica. Njezina priča osvojila je srca širom svijeta.

Yusra Mardini, olimpijska plivačica iz Sirije, spremala se za Rio od oktobra 2015. u Wasserfreunde Spandau 04 u Berlinu, bazenu koji su izgradili nacisti za Olimpijske igre 1936. godine. 

Sve o njezinu putu u Rio je nevjerovatno. Natječe se kao dio tima izbjeglica na Olimpijskim igrama. Podvig je to koji je za nju bio nezamisliv prije manje od godinu dana kad je morala plivati u dubokom Sredozemnom moru, boreći se za život.

U augustu 2015. godine, Mardini i njezina sestra Sarah pobjegle su iz ratom razorene Sirije i krenule na dug put, najprije kroz Libanon, Tursku, Grčku, preko Balkana u središte Evrope. Čitavim putem izbjegavale su smrt. Kada se pretrpani čamac pokvario između Turske i Grčke, ona i njena sestra, također plivačica, skočile su u vodu i pomogle odvesti brod na sigurno.

Njezina priča došla je u javnost kada su je identificirali iz Međunarodnog olimpijskog komiteta kao kandidatkinju za takmičenje u timu izbjeglica koji se sastoji od sportaša koji su bez državljanstva jer bi inače bili isključeni iz takmičenja.

Službeno je imenovana u izbjeglički tim u junu, s još devet sportaša iz Sirije, Južnog Sudana, Konga i Etiopije i takmiči se u 100 metara slobodno i 100 metara leptir.

"Kada sam bila djevojčica, stalno sam bila u vodi", kazala je ona New York Timesu. Odrasla je u predgrađu Damaska. Njezin otac, trener plivanja, počeo ju je trenirati kad je imala tri godine. Nastupala je za sirijsku reprezentaciju i dobila podršku od sirijskog olimpijskog komiteta.

Ali je onda izbio rat 2011. godine, kada je ona imala 13 godina. Njezin idiličan život počeo se mijenjati.

"Odjednom ne može ići nigdje. Mama te zove i kaže da se vratiš", kazala je.

Ispričala je da ona sa svojim prijateljima u Siriji nije pričala o ratu.

"Bili smo u fazonu - sve je uredu. Ako trebam umrijeti, umrijet ću. No, dopustite mi da prije toga živim. Želim biti sa svojim prijateljima".

U 2012. godini njezina kuća uništena je u masakru Daraya kad je poginulo više stotina ljudi. Stvari su se nastavile pogoršavati. Njezine kolege plivači su ubijeni.

"Rekla sam majci: 'Sad je dosta'", kazala je Mardini.

"A majka je odgovorila da možemo ići kad nađemo nekoga kome možemo vjerovati."

Krenule su 12. augusta s rođacima i prijateljima. Iz Damaska su preko Beiruta i Libanona stigle i Istanbul i odatle s krijumčarima i grupom od oko 30 izbjeglica krenula dalje.

Iz okoline Izmira krenule su brodom prema grčkom Lesbosu.

"Mislili smo da smo jedini autobus, ali je svaki dan dolazilo još ljudi. Bilo nas je oko 200 ili 300."

Noću, helikopteri patroliraju područjem, rekla je, ali turske vlasti nikada nisu ušli u šumu.

"Policija se boji, jer krijumčari imaju oružje", rekla je Mardini. Krijumčare, kazala je, "nije bilo strah".

Nakon četiri dana, Mardini i njezina sestra s još 18 ljudi su se smjestili na gumeni čamac koji je namijenjen za šestero ljudi. S njima je bio i šestogodišnji dječak. Na prvom pokušaju su uhvaćeni i vraćeni. Na drugom, motor je crknuo i čamac je ostao na vodi.

"Od 20 ljudi samo smo sestra i ja i još dva mladića znali plivati. Skočili smo u more. Svi su molili. Molili smo policiju da nam pomogne, ali oni su samo ponavljali da se vratimo nazad", ispričala je.

Mardini i njezina sestra plivale su tri sata.

"Razmišljala sam - ja sam plivačica a umrijet ću u vodi."

Nekako su uspjeli stići do obale Lesbosa, ali to je bilo tek početak.

Jedva su stigle do Budimpešte gdje su vlasti tada bile zatvorile glavni željeznički kolodvor za izbjeglice. Karte koje su bile kupile za stotine eura nisu mogle iskoristiti.

"Samo sam gledala okolo. Pitala sam se - gdje sam. Šta ako me odvedu u zatvor."

Konačno, iz Budimpešte su otišle u Austriju a potom i u Njemačku i smjestile se u izbjeglički kamp u Berlinu. Šator su dijelile sa šest muškarca s kojima su putovale.

"Bila sam sretna. Imam sestru. Stigle smo."

Danima su tokom zime čekale u redovima na Državnom zavodu za zdravstvo i socijalna pitanja.

"Više sam plakala tu nego tokom putovanja", kazala je Mardini.

Na samom početku nije joj bilo na pameti da če opet plivati, ali nakon nekoliko sedmica javila se želja.

Čovjek koji joj je pomagao u kampu pristao je dati joj šansu i kad je vidio koliko je Mardini dobra, bio je impresioniran.

Nedugo nakon, ona je počela trenirati i trener Spannekrebs bio je uvjeren da će biti spremna za Tokio i Olimpijske igre 2020. No, kada su saznali da se tim može sastaviti od izbjeglica, shvatili su da se njezini snovi mogu iskoristiti mnogo ranije. Dobila je stipendiju i započela rigorozne treninge.

Iznajmila je stan i počela živjeti sa sestrom. Pridružili su im se i roditelji i cijeloj obitelji odobren je privremeni azil.

Prije nastupa u Riju Mardini je kazala da se raduje što će sresti neke od svojih idola, najprije njoj najdražeg Michaela Phelpsa.

Kazala je i kako želi iskoristiti pozornost kako bi pomogla drugim izbjeglicama. Nada se da će se jednom vratiti u Siriju i tamo ispričati svoju priču.

"Sjećam se svega. Nikad ne zaboravljam. Ali to me gura da idem dalje i činim više. Sjediti i plakat u ćošku - to nisam ja!"

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak