Alem Begić, bokser i njemački šampion iz Srebrenice

Prvi meč u profesionalnoj karijeri odigrao je u Srebrenici.

"Rođen sam 7. marta 1987. godine u Minhenu u Njemačkoj“, počinje svoju životnu priču Alem Begić, "ali Srebrenicu smatram svojim gradom i volim je više od Minhena. Kada sam imao samo tri mjeseca, roditelji su me ovdje donijeli kod nene, đede i tetki. Moj otac, đedo, i tako generacijama unazad, su rođeni ovdje u Srebrenici, a majka mi je iz Banje Luke".

Sport je njegova prva ljubav

"Oduvijek imam ljubav prema sportu, tako da sam se veoma rano, u djetinjstu počeo baviti raznim sportovima. Najprije je to bio tenis, onda fudbal, koji je u Bavarskoj sport broj jedan. Igrao sam fudbal za jedan minhenski klub, nije Bajern, ali je jedan o poznatijih klubova regionalne lige“, priča Alem kroz smijeh za DW.

"U školi sam imao odlične uslove za bavljenje sportom, tako da sam bio i vrhunski školski sportaš i bavio sam se različitim sportovima. Gledajući jedan bokserski meč na televiziji zaljubio sam se u taj sport i 2003. sam počeo trenirati kik-boks u jednom minhenskom klubu. Imao sam već 15 mečeva kada mi je trener predložio da počnem trenirati klasični boks, jer je kod mene zapazio da više udaram rukama nego nogama što je u kik-boksu dozvoljeno“, kaže Begić.

Alem Begić se počinje baviti amaterskim boksom 2004. godine, stalno napredujući. Trenirao je u klubovima Bundeslige.Takmičio se za Hanover, Minhen1860, ali je nosio dres bokserskih klubova Radnik iz Bijeljine i Klub borilačkih sportova Banovići iz Banovića kod Tuzle.

"Nažalost nisam imao priliku da boksujem za Reprezentaciju Bosne i Hercegovine što mi je bila velika želja. U amaterskom boksu sam odboksovao 102 borbe i stekao veliko iskustvo, upoznao mnogo važnih ljudi iz svijeta boksa, stekao dosta prijatelja što mi sada u bavljenju profesionalnim boksom značajno pomaže“.

Koliko mečeva toliko i pobjeda

Na poziv očevog, a danas i svog velikog prijatelja, višestrukog prvaka BiH i Srbije u teškoj kategoriji Maneta Marčete, takođe Srebrenčanina, Alem dolazi na prvu reviju profesionalnog boksa ikad organizovanu u Srebrenici.

"Krajem 2014. godine pružila mi se prilika da se okušam i u profesionalnom boksu i tako počnem ostvarivati svoje snove. Sudbina je htjela da profesionalnu karijeru započnem baš u mojoj Srebrenici, pred mojim prijateljima i publikom. Svi u sali su tada navijali za mene. 22. novembar te godine i prvu pobjedu ću pamtiti dok sam živ", kaže Alem.

Prvi protivnik kojeg je Alem Begić nokautirao u Srebrenici bio je iskusni Rumun Stelian Angehelius Voicu i od tada on niže samo pobjede. Za tri godine bavljenja profesionalnim boksom imao je 18 mečeva, 18 pobjeda, od čega 15 pobjeda nokautom. Titulu prvaka Evrope u poluteškoj kategoriji nakon samo 10 profesionalnih borbi, preuzeo je krajem 2015. godine pobijedivši nokautom Georga Aduashvilija iz Gruzije.

Alem za DW kaže još da je sve ovo shvatio veoma ozbiljno, kao posao, biznis u kojem mora dati sve od sebe da bi uspio napraviti karijeru i ostvariti svoje želje i snove. Njegova ambicija je da se dokaže sebi i drugima, svojim sportskim uspjehom i da jednog dana ponese profesionalni pojas svjetskog prvaka. Titulu bokserskog šampiona Evrope, u poluteškoj kategoriji, u UBF verziji već ima.

"Posljednji meč koji sam boksovao bio je za prvaka Njemačke u poluteškoj kategoriji. To je titula po vrijednosti niža od već osvojene titule evropskog prvaka, ali meni je posebno draga, mnogo mi znači za moj rejting i da je imam u svom ukupnom bilansu”, kaže Alem.

"Titula svjetskog prvaka nije nedostižna"

Čini se, da je Alem do pobjeda dolazio prilično lako, na što on sa osmijehom odgovara:

“To se možda tako čini gledajući iz publike ili po tome što poslije borbe ne izgledam mnogo “istrošeno”. Iza toga stoji naporan i mukotrpan rad ne samo moj, već cijelog tima ljudi oko mene koji na kraju daje proizvod - moj uspjeh u ringu. U tom timu su trener Björn Schulz, zatim još jedan pomoćni trener sa kojim vježbam kombinacije udaraca rukom, tu je moj otac Fadil i brat Denis takođe stručnjak za borilačke vještine i boks kao i štab menadžera koji organizuju mečeve, održavaju kontakte sa sponzorima, medijima itd. Kao stalno mjesto za sve pripreme i treninge koristimo Hotel Biohotel Stanglwirt u Kitzbühelu u, Austriji”, kazao je Begić.

Begić kaže da trenira dva puta dnevno, ujutro i popodne što traje 3 do 5 sati jer za uspjeh u profesionalnom boksu pored svega ostalog bokser mora imati snagu i kondiciju za 12 rundi borbe.

Na pitanje da li ima slobodnog vremena i kako ga koristi, on kaže da ima slobodnog vremena, ali je to vrijeme posvećeno ako ne odmaranju, onda nekim drugim stvarima vezanim za boks koji mu je trenutno glavna životna preokupacija.

"Previše vremena, živaca, znoja i krvi sam uložio da bih uspio u ovom poslu i sad sebi ne mogu dozvoliti luksuz da odustanem, a da ne budem siguran da sam dao sve od sebe i dostigao svoj maksimum. Možda će nekom zvučati neskromno, ali ja smatram da je moj maksimum titula svjetskog prvaka. Zašto da ne? Mislim da to nije nedostižno”, uvjeren je Alem.

Bosnien-Herzegowina Srebrenica - Alem Begić - Erstes Match in der professionelle Karriere in Srebrenica 2014 (M. Sekulić)

Bokser i arhitekta

Svjestan je da je njegov posao u ringu veoma opasan, rizičan i neizvjestan. Nikad se ne zna koliko će trajati, Alem Begić je završio i studij arihitekture.

"To mi je druga životna preokupacija i arhitekturom se namjeravam baviti, kada, kako se to kaže, bokserske rukavice okačim o klin. Nadam se da ću jednog dana i u tom poslu pronaći sebe kao što se sada pronalazim u boksu”, dodaje na kraju.

Alem i dalje radi na promovisanju Srebrenice. Svaki njegov meč je u bojama Srebrenice, Bosne i Hercegovine. „Team Begić Srebrenica" je natpis na njegovoj opremi.

On uvijek govori da dolazi iz Srebrenice, tako se predstavlja i time se ponosi. Kaže da je Srebrenica prije njega, a i danas dala mnogo poznatih i priznatih sportista kako u BiH tako i vani i kako mu je velika želja da se u Srebrenici organizuje neki sportski spektakl na kojem bi se svi ti sportisti okupili i barem na taj način dali podršku svojim sugrađanima i gradu u kojem se i danas, više od dvadeset godina poslije rata, i dalje teško živi.