Red Army Mostar: Sve ih ista ljubav spaja

Bila je 1974. godina. Bijeli brijeg je bio pun k'o šibica. S prednošću od 3:1 u goste je došao oholi engleski Derby County, klub osnovan davne 1884., čiji fudbaleri i danas na prsima nose grb s bijelim ovnom uvijenih rogova.

Edin Kahrimanović, u Mostaru mnogo poznatiji kao Bajram, ili što bi legendarni Meho Džeger jednostavno rekao "princ pokera" (između ostalog i zato što je ovaj mostarski kockar kući za stolom tražio tri pa jednu sarmu), u znak "dobrodošlice" na stadion je doveo ovna, naravno, ofarbanog u crveno i pustio ga da malo korzira travnjakom. Velež je dobio Derbyja s 4:1 i prošao dalje...

Piše: Amer Obradović (Magazin Dani, 2005.)*

Crveni bunt Rođenima je i te 1974. i danas valjda bilo najvažnije da se dive svojoj genijalnosti u ismijavanju drugih. Njima su nadobudni Englezi, tvorci fudbala, poslužili za banalnu rugalicu, kojoj su se, opet, najviše divili sami Mostarci. Priča o crvenom klubu s Neretve i još crvenijim navijačima ima bezbroj.

No, zbog penelopske vjernosti instituciji koju su prosci i s jedne i s druge strane željeli ugasiti, Red Army, kako se službeno zovu navijači Veleža, obilježili su navijačku 2006. Oni su bili daleko iznad ovdašnje fudbalske igre, a njihovo navijanje je ubjedljivo ostalo najneobičnije za ovdašnje stadione, Velež ima svoje fanove i kod kuće i na strani.

Likovno, njihova ikonografija liči na južnoameričku ljevicu, što, ustvari, predstavlja suštinski bunt zbog nepravdi koje su klubu tokom posljednjih 15-ak godina učinjene.

Dva stuba – Stari most i Velež

"Nema tu puno pametovanja. Mi smo ljudi koji svoj klub volimo iznad svega. To je klub koji se bodri čisto iz ljubavi, bez ikakvih interesa. Dugo vremena se radilo na tome da se Velež uništi, da nestane... Ta ljubav je održala klub. Nije po meni to neki fenomen, Velež se i prije rata volio. Dva su stuba u ovom gradu: Stari most i Velež. Oni čine ovaj grad. I to je svetinja", kaže za Dane Saša Ðermanović, glasnogovornik Red Armyja.

Za Avdu Kalajdžića, legendarnog kontrahalfa crvenih, jedna od najduhovitijih scena je ona kada su Rođeni na finalnu utakmicu Kupa Maršala Tita u Beogradu u voz natovarili magare, također, ofarbano u crveno, koje, nažalost, nije izdržalo put.

Kalajdžić priča: "Ne mogu nikada zaboraviti navijanje naših navijača u Beogradu 1981. protiv Želje. U Mostaru nas je dočekao pun stadion - nije mala stvar, tada smo osvojili prvi trofej u historiji kluba. Isto je bilo i 1986. godine kada smo dobili Dinama."

Protjerivanje s matičnog stadiona (Velež je valjda jedina izbjeglica u Bosni i Hercegovini kojoj Aneks 7 i lokalne vlasti nisu obezbijedili povratak), upoznavanje sa stadionima u Drinovcima, Doglodima, Kiseljaku, Vitezu, Gabeli, pa ako ćemo pravo i sa onim u Kaknju, "Crvenoj armiji" samo je dalo dodatni motiv. Valjda je ta hercegovačka tvrdoglavost najjača kad je najteže, a o njihovoj nedodirljivosti najbolje govori anegdota kada je u mostarska kina prvi put trebao doći sinemaskop. Tada su Mostarci rekli: "Kakav sinemaskop, dat će mu Velež tri komada!"

[youtube]

Ðermanović kaže:

"Meni je posebno ostalo u sjećanju kada smo vozom pošli u Vitez. Međutim, skroz do Viteza se, naravno, ne može doći vozom. Došli smo do Lašvanske petlje. Jedva smo zaustavili voz, prijetili smo da ćemo ga ručnom kočnicom zaustaviti. Raja sišla s voza i pošla pješke nekih 15-tak kilometara do stadiona. Poslije su nam poslali autobus i stigli smo negdje na pola prvog poluvremena da bodrimo svoj klub."

U Kaknju, opet, pred ključnu utakmicu za ulazak u Premijer ligu u ljeto 2005. mostarski ciganluk nije izostao. "Ne bi valjalo da nas danas napadne HVO, nigdje muška u gradu", čulo se pred kapijama Rudarovog stadiona, jer je i staro i mlado otišlo put Kaknja. Ali džabe... Velež nije tada ušao u društvo najboljih, iako su navijači stigli i na krovovima autobusa, slika kakvu samo možemo vidjeti (još) u Indiji.

'Ta će Titograd?!

Jedne je sezone Velež igrao u Titogradu protiv Budućnosti. U poluvremenu Velež gubi, a spiker na radiju govori temperature u gradovima Jugoslavije, Beograd toliko, Zagreb toliko, Titograd 34, Mostar 36... A na to ljudi u bijelim potkošuljama okupljeni oko tranzistora svi uglas: "'Ta će Titograd?!"

Rođenima nije smetalo što ih je u direktnom prenosu čitava bivša Juga slušala kako pjevaju Aj ši, aj ša, jabaša, kurac puši Vitoša!, niti kada su igračima Partizana, nakon što je poginuo jedan od njihovih najboljih napadača svih vremena, otpjevali: Dunavom leševi plove, da li se ijedan zove Mance, Manceeeee!

Red Army su navijači kojima ništa nije sveto osim Veleža i Starog mosta. Na kraju ove 2006. Rođeni su sretni što su ponovo u društvu najboljih (mada ova liga više zaslužuje da nosi ime premijer ljiga!), opet se navija protiv Želje, Sarajeva, Čelika, Slobode, ali su i tužni jer je ovo godina u kojoj je Mostar i Velež napustio njegov najbolji trener u historiji, Sulejman Sula Rebac.

Ove sezone u Vrapčićima, livadi na kojoj su Red Army napravili atmosferu dostojnu ozbiljnih stadiona, igrao se i gradski derbi, bez nacionalističkih povika i fašističkog navijanja, što je prvi put na jednom duelu ova dva kluba.

Red Army je dokaz da fudbal u Bosni i Hercegovini nije mrtav. Onaj fudbal zbog kojeg navijači dolaze na stadione, bez obzira na to što ga vode ovnovi, bijeli i(li) crveni, kao oni s početka teksta, koje je na stadion dovodio Edo Bajram samo da bi ismijao protivnika i divio se svojoj duhovitosti bez koje ne bi bilo ni Mostara ni fudbalskog kluba Velež.

*Napomena: Tekst objavljujemo uz saglasnost autora