Navijači pokazali da znaju i mogu: Zašto pozitivne vijesti nisu dobrodošle u medijima?

Kao neko ko je prije početka rada u medijima jedan dio života proveo i u organiziranoj navijačkoj skupini, često sam bio kritiziran. I to onda kada stanem u odbranu navijača. Primjer je situacija na stadionu Asim Ferhatović Hase, kada su dva navijača utrčala na teren i pokušala bakljom pogoditi gostujuće navijače Borca.

Piše: Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba 

Tada sam osudio čin utrčavanja, ali sam još i više osudio postupak policajaca koji su savladali i priveli jednog od tih momaka, koji je nesumnjivo napravio grešku. Stajao sam tada na stadionu i gledao kako policajac savladanog momka koji leži svezan na travi, cipelari i udara HTZ čizmom u glavu, potpuno bespotrebno prelazi svoje ovlasti i primjenjuje prekomjernu upotrebu sile. Sigurno ne bi volio da se neko tako odnosi prema njegovom djetetu, ma kakvu grešku napravilo. 

Utakmicu sam gledao sa zapadne tribine stadiona Asim Ferhatović Hase, oko mene su bili ljudi, odrasli i ozbiljni ljudi, ne "balavurdija", zgroženi dešavanjima na stadionu, samim utrčavanjem, ali mnogo više postupkom policajca, koji je izazvao gađenje kod većine ljudi. 

Ostao sam jedini koji je osim navijača, kritizirao i ponašanje tog pripadnika policije. U danima koji su uslijedili imali smo priliku pročitati stotine članaka o problemima koje navijačke skupine nose sa sobom, gledati TV emisije u kojima psiholozi analiziraju ponašanje navijača i posljedice rata na mlade ljude. 

Osude su pljuštale sa svih strana, vijesti su se redale jedna za drugom... Zapitamo li se ikada zašto pravimo senzaciju od vijesti u kojima se ništa dobro i lijepo ne može pročitati? Zašto stvari funkcioniraju tako kako funkcioniraju? Puls čitatelja je ono što u dobroj mjeri određuje rad jednog medija. Priče prate jedna drugu, a u našem društvu, nažalost, najbolje prolaze vijesti u kojima nećemo pročitati ništa dobro. Naravno riječ je o crnoj hronici, koja je u svakom mediju, želio to neko priznati ili ne, najčitanija rubrika. 

Događaji koji su prethodili utakmicama koje su odigrane jučer u prijestolnici Bosne i Hercegovine i koji su uslijedili na dan i u danima nakon utakmice su razlozi ovoga teksta. Pred samu utakmicu svi smo pozivali na oprez, promjene termina, oprez, pamet, pojačane policijske mjere. Svi smo bili u strahu od navijačkih skupina, a kada su utakmice završene bez i jednog i najmanjeg incidenta – navijači su nam pokazali da mogu i znaju bolje. 

Baš kao i onda kada su se pravile humanitarne akcije, kada su se skupljale donacije za poplavljena područja, kada se branila Bosna i Hercegovina, pokazali da su ispred drugih, mnogo važnijih pora ovog društva. Jer, zamislite samo šta bi bilo da je došlo do nereda na ulicama Sarajeva? 

Portali bi danas bili puni priča o navijačkim neredima u prijestolnici Sarajeva, osuđivalo bi se ponašanje navijača, Fudbalski savez BiH bi napravio poseban sastanak na kojem bi se razgovaralo o problemu navijačkih skupina i eventualnom zabranjivanju istih, a tužno je da bi tako prosjek od 8.000-9.000 gledatelja na svim stadionima u BiH, sveli na nekih 1.000 -2.000. 

Televizijski kanali bili bi puni specijalnih emisija u kojima bi psiholozi iz svoje perspektive gledali na dešavanja u prijestolnici Bosne i Hercegovine i sve povezali s posljedicama rata i siromaštvom, velikom stopom nezaposlenosti... Sigurno su to razlozi i kada dođe do navijačkih nereda u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj... 

U šta smo se to pretvorili?

Danas niti jedne riječi u medijima o ponašanju Manijaka i Hordi zla tokom jučerašnjeg dana. Niko ni da spomene da su se dvije navijačke skupine organizirano skupile na dvije lokacije koje su jedna od druge udaljenje svega 500 metara. Niko ni da spomene da su i jedni i drugi došli na stadion bez ijednog najmanjeg incidenta. 

Da problema nije bilo niti na stadionima, da nije zabilježena niti jedna tuča na tramvajskim i trolejbuskim stanicama. Da nije zabilježen niti jedan vandalski čin u vozilima javnog gradskog prevoza. Sve je prošlo tiho. Zašto? Zato što se u Bosni i Hercegovini od dobrih vijesti ne pravi senzacija. Ona je rezervirana isključivo za crnu hroniku. Nema brige, kada se u budućnosti dese neki navijački neredi, što je neminovno, opet ćemo gledati ovaj gore dobro utvrđeni scenarij. 

Nije tu riječ samo o navijačima, dobre i pozitivne vijesti nemaju veliki odjek u bh. javnosti, dok se za one loše u rekordnom roku veže jedna priča za drugom. O bosanskom crtaču Millenium Avengersa mogli ste pročitati samo jedan tekst, baš kao i o učenicima cazinske Medrese koji su podigli plantažu oraha. Ista je situacija i o ženskom fudbalskom klubu iz Mostara, baš kao i o inžinjeru iz Bihaća koji već 50 godina vodi vlastiti dnevnik. 

Ali, zato ćemo neumorno tražiti detalje XY ubistva u svim medijima i redati članke jedan za drugim. Zbog čega? Zašto je to ono što nas zanima i ispunjava. 

U šta smo se to pretvorili?