Jedna ljubav, a nas dvoje

Došao je, konačno, i taj dan. Fudbalske reprezentacije Srbije i Republike Srpske odigrat će konačno fudbalsku utakmicu nakon višegodišnjih pokušaja, odgoda, podapinjanja i opstrukcija. Odigrat će. I neka će.

U najavi, bit će to spektakl epskih razmjera, dan kad će sve u jednom entitetu ove zemlje krenuti nabolje, moment presudan i nezaboravan. Vjerovatno će to biti najposjećeniji sportski događaj u ovom dijelu Bosne i Hercegovine u posljednjih dvadesetak godina. Ako, što bi se reklo.

Priča o revijalnoj utakmici bilo koje vrste nigdje na svijetu nije vijest, nigdje, a ovdje jeste. Katalonija koja je nedavno simbolično pobjegla iz Španije, redovno bez problema igra jednom godišnje. Isto čini i Baskija. Da hoće, Sjeverna Vestfalija bi bez ikakvih problema, mogla ukrstiti koplja sa, recimo, Bretanjom. Simpatično bi bilo odgledati – a nekada je bilo i toga - dvoboj najboljih timova recimo Šumadije i Srednje Bosne. O derbiju Posavine i Kosova vjerovatno bi se pjevale pjesme, baš kao i o duelu Zeničko-dobojskog kantona protiv, naprimjer, reprezentacije Škotske. Ljudi bi se smijali, pljeskali bi, a ne režali kao što reže čim se spomene Republika Srpska i sve što ima veze s njom.

No, ono što neće biti tačno, a insistirat će se samo na tome – i to isključivo s jedne strane – jeste da je to put u kojem će Republika Srpska, i sve u njoj, vjeverice, mravi, tulipani, rudari, pčele, trgovački pomoćnici, akademska zajednica pa samim tim i fudbal, ovom utakmicom krenuti u samo svoju, sretniju fudbalsku budućnost. U kojoj se treba znati, da je fudbal Republike Srpske, zapravo, činjenica stara koliko i fudbal sam. Ako ne i starija. I l(j)epša.

E, zato treba razumjeti i one koji ne gledaju blagonaklono na ovu utakmicu. Mada, rekosmo da ne treba. Ko igra, zlo ne misli, reklo bi se. Pa i kad su u pitanju “igre bez granica”, između Srbije i Republike Srpske. Ili granice ipak postoje?

Jedna ljubav, a nas dvoje. Što bi rekla pjesma.