Hrvatski recept za baklavu

Piše: Ahmed Burić

Prijatelj, navijač Hrvatske, iz Poznana šalje SMS: “Ovo je dernek Slavena. Rusi prednjače.”

Ništa čudno, reklo bi se. Nekad, u osamdesetim bilo je tako da su na daleka gostovanja išli samo Englezi i Italijani. Sad putuju svi. Sportski turizam je odavno uspješna grana ekonomije, a zbog bezbjedonosne kulture koja prati moderni fudbal, manje je obračuna huligana i, općenito, nasilja. Mada, tu i tamo, bljesne tuča između navijača i policije. Tek da se ne zaborave sve frustracije.  I zašto se došlo.

Legitimna nogometna sila

Ima, i uvijek je bilo nešto u atmosferi oko hrvatske reprezentacije nešto što se, s nivoa nogometne zaljubljenosti mora ozbiljno respektirati. (Kako u nacionalnom osvještenju nikad nisam bio najjači, ne znače mi mnogo sve te parade oko šankova u nacionalnim bojama, ali nek’ se ljudi raduju.)

U i oko Hrvatske, od osamostaljenja naovamo, postojala je ta atmosfera u kojoj su igranje za reprezentaciju i pomaganje na svaki način bili čast i ob(a)veza. Stvar je kulminirala na Svjetskom prvenstvu 1998., kad su (ne)sretnim okolnostima i lobiranjem oko terena završili kao treći. Od tada Hrvatska je legitimno upisana na listu FIFA kao legitimna sila s kojom svi moraju računati. 

Postoje, naravno, i negativne nuspojave tog fenomena: nama koji nominalno nismo pripadnici te zajednice, ali nam nije mrsko kad susjedi razbiju Njemačku ili Italiju, smeta taj rušilački naboj koji svako malo progovori ljutim nasiljem u Zapadnoj Hercegovini. Ali, valja misliti i na to da za to nisu krivi ni Slaven Bilić, ni Mario Mandžukić ni Nikica Jelavić, heroji pobjede od 3-1 nad Republikom Irskom.

Ćiro i Bare oko bubamare

Jer, kad čovjek vidi na koji način čitava Hrvatska prati Euro – medijima, marketingom, ekonomijom – ako imalo voli fudbal, mora makar biti malo zavidan. Ako jedan Goran Bare – kojeg možda i više cijenim zbog toga šta je u devedestim govorio o Tuđmanu i HDZ-u nego zbog fantastičnog umijeća u bluesu i rocku – potegne u nekakve toplice da gorljivo razgovara sa Ćirom Blaževićem o lopti, onda valja skinuti kapu “kockastima”.

Barem zbog toga što neko kritičan prema “svome gnijezdu” može, bez obzira na to što u tom stadu ima značajan broj maloumnika, biti i na svojoj, i na strani svoje zemlje.

Zato ću protiv Španije navijati za Hrvatsku. Protiv Italije, jednostavno, ne mogu, jer stare se ljubavi ne zaboravljaju.

Zasad, recimo da je dovoljno da kad negdje na stadionu zagrmi “Lijepa naša” čovjek ne mora misliti na rat, frustracije i Dragana Čovića, nego barem tih devedeset minuta može pogledati ekipu koja ima nešto pobjedničko, neki zapadnoevropski (ili je bolje reći engleski) štih, a opet dolazi sa prostora u kojima kao da je trajno posađeno nešto gubitničko. Hrvatska u fudbalu više nije – ako je ikada bila – balkanska baraka koja se uvijek može srušiti, već solidno građena evropska građevina.

Balkanski đavo Munib

Nama koji pod pojmom “balkansko” ne vidimo samo loše, već, ako ćemo iskreno više dobrih stvari, ostaje da čestitamo Hrvatskoj. I da, prije svega, počistimo pred svojim vratima: u općoj nogoeuforiji promakla je vijest da je Munib Ušanović, bivši generalni sekretar NS/FS BiH, počeo sa izdržavanjem četvorogodišnje kazne u Kazneno popravnom domu Zenica.

Kad se samo sjetim kako su nas nekolicinu u devedesetim koji smo pisali i govorili da se oko Saveza događa ozbiljan kriminal gledali “fudbalski radnici” i njihove mecene političari poželio bih Munibu da iza zeničkih zidina ostane i više od izrečene kazne. S druge strane, čovjeku ga bude i žao: od sve te bande koja se nakupljala oko Reprezentacije BiH, svih tih direktorčića, ratnih dobitnika, oficira za vezu, ljubavnica i sekretarica koje su se našetavale po evropskim prijestolnicama o trošku poreskih obveznika , kriminalne stoke sitnog i krupnog zuba, nastradao je kraj lanca. Kureš i Ušanović, u osnovi nesretnici koji su potpisivali račune, naloge i vaučere, sitna buranija na kojoj su se slomila kola.

Valja li se sjećati? Ekskluzivni informator o stanju u našem fudbalu nakon dolaska Safeta Sušića i preuzimanja Reprezentacije i prijatelj s kojim se selektor naširoko našetavao i javno ga podržavao bio je upravo – Munib Ušanović.

Zato bi, umjesto navijanja protiv Hrvatske, trebalo malo razmisliti i o tome kako su oni napravili svoju reprezentaciju. I nešto malo naučiti od njih, kako bi se konačno ispekla baklava u čast odlaska BiH na neko veliko takmičenje.