Grad Sarajevo i dalje nema ulicu s imenom Boška Antića

U Sarajevu postoji preko 350 ulica, a samo rijetke od njih nose ime nekog sportskog velikana, ili ljudi koji su svojim radom unaprijedili bh. sport. Jedan od ljudi koji nemaju ulicu je Božidar Boško Antić.

Riječ je o čovjeku koji je i kao igrač i kao trener Sarajeva u glavni grad Bosne i Hercegovine donio titulu prvaka Jugoslavije.

Božidar Antić rođen je 7. januar 1944. godine u Sarajevu, a u isotimenom klubu 1965. godine počinje nogometnu karijeru. Već u prvoj sezoni je bio najbolji strijelac kluba sa 26 golova.

Bordo dres je oblačio ukupno 276 puta i postigao 140 golova.

Bio je član generacije koja je 1967. godine osvojila prvu titulu prvaka Jugoslavije, čime su ujedno postali i prva ekipa koja je u Bosnu i Hercegovinu donijela taj trofej. U toj sezoni Boško je u svim takmičenjima postigao 30 pogodaka, od čega 14 u ligaškom takmičenju, te je uz Boška Prodanovića i Vahidina Musemića bio jedan od najzaslužnijih za osvojenu titulu.

U to vrijeme pojavila se parola "Dva Boška na dva ćoška, Musemija u sredini, za pobjedu ne brini".

Iste sezone Sarajevo je bilo na korak osvajanja duple krune. Tada su u finalnom susretu Kupa Maršala Tita poraženi od Hajduka (2:1). To je bio prvi put da se finalni susret ovog takmičenja igra van Beograda, a žrijebom, koji je po mnogima bio namješten, domaćinstvo je dobio Split.

Sarajevo je te godine igralo u Kupu šampiona. Tada je Sarajevo eliminisano u osmini finala od Manchester Uniteda koji će te sezone i osvojiti svoju prvu titulu prvaka Evrope.

Prvi susret u Sarjaevu završen je 0:0, dok su Englezi slavili u uzvratu sa 2:1. Nakon desetak minuta igre domaći su došli u vodstvo golom Astona. Sporna siutacija dogodila se u 63. minuti, kada je nakon jedne akcije lopta izašla iz terena, pogodila fotoreportera, te došla do Georga Besta koji pogađa za 2:0. Tri minute prije odlaska na odmor Delalić je postavio konačnih 2:1.

Dva puta je bio igrač sa najviše odigranih utakmica u sezoni i to u sezonama 65/66. i 67/68. Dobitnik je i srebrne značke povodom obilježavanja 70-godišnjice Fudbalskog saveza BiH.

Nakon sedam godina provedenih u Sarajevu, sa napunjenih 28 godina odlazi u Francusku gdje tri godine igra u Angersu i dvije u Caenu gdje završava igračku karijeru.

Poslije završetka igračke karijere, otisnuo se u trenerske vode, prvo u Francusku, a potom je 1983. godine uslijedio povratak u Sarajevo i to na klupu voljenog kluba.

Ponovo je doveo Sarajevo u finale Kupa Jugoslavije, ali ovaj put kao trener. Ipak, nije imao sreće te je Bordo tim poražen od Dinama sa 3:2.

Godine 1985. pobjedom nad Crvenom Zvijezdom na stadionu Koševo Sarajevo je po drugi put postalo prvak Jugoslavije. Sarajevo je tako postalo jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji je dva puta podizao pehar namijenjen osvajaču jugoslovenskog prvenstva.

Božidar Boško Antić, koji je tako postao prvi čovjek koji je sa Sarajevom kao igrač i kao trener stvorio jednu sjajnu ekipu predvođenu reprezentativcima:Hadžibegićem, Pašićem, Božovićem, Jozićem i Husrefom Musemićem.

Upravo je ovaj posljednji uspio ponoviti Antićev uspjeh - kao igrač i kao trener osvojiti titulu.  Kao trener mu je to pošlo za rukom u sezoni 2006./07.

U jednom intervjuu prije par godina je izjavio: "Ne zaboravljam sarajevske dane, nisam bio primoran da odem, ali pokojna žena se liječila u Beogradu. Shvatili su tada ljudi iz vlasti i kluba da sam morao otići", rekao je jednom prilikom je Antić.

Vodio je još reprezentaciju Togoa, a zatim i srbijanske timove Čelarevo, Rad,  Sartid iz Smedereva, Voždovac, Radnički iz Niša, a jedno vrijeme je radio i u Kini.

Umro je nakon teške bolesti na današnji dan, 4. decembra 2007. godine, u Beogradu gdje je i sahranjen.

Božidar Boško Antić definitivno je ličnost koja zaslužuje da jedna od ulica u njegovom rodnom gradu dobije ime po njemu.