Eric Cantona predstavio novi film: Fudbal i imigracija

Prije šest godina, po cijelom meni dragom gradu Marseilleu (od gradske luke, preko kvarta Noailles do čuvenih predgrađa Cartiers Nord), postavio sam svoj rad Zaborav ubija. Rad naglašava kako nas zaborav čini ništavnim, jer stvari koje smo prošli u zadnjih dvadesetak godina se ne smiju zaboraviti. Ne smiju se zaboraviti zločini, progonstva, obiteljske tragedije, no ne smije se zaboraviti ni sve ono dobro što nas je u onim danima "ponosa i slave" činilo jednom nacijom.

Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba

U nedjelju je u prime-time terminu na Canal+, najvećoj privatnoj televizijskoj stanici u Francuskoj, premijerno prikazan najnoviji dokumentarni film rođenog Marseljeza i vječitog buntovnika Erica Cantone. Film pod nazivom Fudbal i imigracija, 100 godina zajedničke historije prikazuje imigracijske valove kroz najveća imena francuskog fudbala, kao što su Raymond Kopa, Zinédine Yazid Zidane, Michel Platini, Luis Fernández, Jean Amadou Tigana, Basile Boli i naravno, on sam, Eric Cantona. 

Dan ranije, nikada ostvareni političar, bivši Sarkozyjev premijer, François Fillon u desničarskom magazinu Figaro, također se dotakao imigracije. No u jednom sasvim drukčijem, no očekivanom pravcu. Kako je već sedam dana glavna tema vijesti, njegov tajni doručak s Jean-Pierre Jouyetom, prvim tajnikom Élyséeja, tokom kojeg je od njega tražio da ubrza procedure nekoliko sudskih postupaka koje su pokrenute protiv Sarkozyja, inače njegovog glavnog protivnika za kandidata partije UMP na idućim predsjedničkim izborima i kako se ovom aferom, koju već nazivaju državnom, Fillon u očima partijskih kolega i pristalica našao u jednoj veoma nelagodnoj situaciji, izvadio je iz šešira džoker koji u francuskom društvu zadnjih dvadesetak godina uvijek pali, a to je ta "prokleta" imigracija.

Njegova želja je da imigracijska politika bude na istom nivou kao i gospodarska politika, da postane državna politika. U tom pamfletu, on procjenjuje da bi broj novih imigranata svake godine u Francuskoj, trebao bi biti znatno niži od nekih dvije stotine hiljada registriranih godišnje. Kako bi opravdao svoj stav, Fillon kaže da je "Francuska zemlja s najvišom stopom nezaposlenosti od svih europskih zemalja i da s vrlo teškom ekonomskom i socijalnom situacijom, nije u mogućnosti ponuditi posao, stanovanje, pristup socijalnim naknadama za sve one koji teže instalirati se na našem području." 

Jedan od njegovih prijedloga je da Sabor svake godine organizira raspravu na temu nacionalne imigracijske politike, broju imigranata koje mogu primiti i stručnih kvalifikacija koje žele privilegirati. Fillon također želi pooštriti "uvjete obiteljske imigracije", koja mora biti "uvjetovana na istinitoj procjeni perspektive obiteljske integracije u Francuskoj". Prema njemu, potencijalni imigranti moraju znati "unaprijed da ne mogu sletjeti u Francusku i odmah tražiti socijalnu skrb, stambenu pomoć i obiteljske naknade".

U svojoj nakani protiv ilegalne imigracije, Francois Fillon također predlaže uspostavu novog Schengenskog sporazuma, koji je on nazvao "Schengen+", tj. stvaranje “Europskog korpusa graničara”, što bi pratilo i uvođenje privremenog isključenja iz Schengena, zemalja koje nisu u mogućnosti preuzeti kontrolu nad svojim granicama".

Cantona i Zidane, Foto: Romain Staros
S druge strane, svojim dokumentarcem Cantona želi naglasiti baš onaj zaborav s početka teksta, u ovom slučaju, zaborav cjelokupne francuske historije koja je bazirana baš na radničkoj imigraciji. Šezdesetih godina to su bili Poljaci, pa su onda došli Talijani, nakon poraza kako francuske vojske, tako i politike u Alžiru došli su i Magrebanci (Alžir, Maroko, Tunis). U međuvremenu, dolazili su i Španjolci, većinom iz Katalonije, koji su bježali od Franka i fašističkog progona i svi oni zajedno su doprinijeli ekonomskom, kulturološkom i identitetskom razvoju Francuske. Njihova djeca, postala su ikone francuskog fudbala. 

Eric Cantona porijeklom Sard i Katalonac, rođen u Marseilleu, uradio je film koji je u neku ruku i kritika današnjem (i desničarskom i ljevičarskom) političkom establišmentu, koji se olako hvataju imigracijskog pitanja poradi zamagljivanja svojih vlastitih neuspjeha ili dobivanja političkih poena.

"Htio sam napraviti ovaj dokumentarac, jer smo u razdoblju u kojem, kao da apsolutno moramo birati između svog porijekla i domaćina zemalja, nešto slično kao birati između svog vlastitog oca i majke. Dok je naprotiv, istinsko bogatstvo rasti sa svojim porijeklom u zemlji gdje smo se rodili. Francuska je uvijek bila višekulturna sredina, to su uvijek govorili i sociolozi Edgar Morin i Claude Boli. Mi se rađamo s jednom već postojećom historijom, historijom naših roditelja. Svi ovi valovi imigracije pridonijeli su izgradnji i razvoju Francuske."

Film počinje jedinstvenim snimkama s centralne pariške avenije Champs-Élysées i nacionalnog slavlja kada je ekipa black-blanc-beur (crno-bijelo-Arap) postala Svjetski prvak na Mundijalu 1998. godine, i to baš u Francuskoj. Izraz black-blanc-beur, etimološki označava višerasno francusko društvo, gdje amalgam igrača nacionalnog tima, čije je porijeklo označeno različitom bojom kože, simbolizira integraciju, prije nego separaciju. "Beur" je politički neologizam koji se koristi za potomke imigranata iz sjeverne Afrike nastanjene u Francuskoj, a sam izraz dolazi od šatrovačkog izvrtanja riječi arabe (a-ra-beu), što daje beu-ra-a, te skraćeno beur.

"Nakon histerije od 12. jula 1998. godine, cjelokupni nacionalni tisak i veliki broj intelektualaca bez suzdržanosti pozdravlja pobjedu black-blanc-beur fudbalske reprezentacije, uspješnu integraciju i pomirenje nacije", napisao je tada Michel Caillat u dnevniku Liberation. Čuveni Le Monde dvije godine poslije tog historijskog uspjeha, nostalgično je naglasio: "Svjetski prvaci 1998. godine, ovaj tim black-blanc-beur, Thuram, Zidane i Barthez pojavio se prije nekoliko mjeseci simbolizirajući jednu Francusku koja je križanjem (métissage) sposobna pokazati svoju kolektivnu snagu".

 
Dalje kroz film, dolazimo do glavnog elementa ovog kolektivnog podsjećanja, gdje Cantona daje mnogo prostora onima koji su ostavili svoj trag u nacionalnoj reprezentaciji. Svatko od njih ponaosob otkriva detalje svoje mladosti, put koji ih je doveo do fudbala na najvišoj razini i svoj odnos s Francuskom, njihovom domovinom. Ova svjedočenja čak postaju i totalno intimna, posebice sjećanja Zidanovog oca ili Ericove majke o dolasku u Francusku, kada su bili smještani u "koncentracione kampove" na jugu Francuske. Zinédine Zidane, govoreći o svojim roditeljima, sjeća se da su mu roditelji govorili: "Trebaš raditi dva ili tri puta više od drugih.. " i kaže da ga ta rečenica uvijek prati, čak i danas.

U filmu ima i crnog humora, kada Louis Fernandez, rođeni Andalužanin, koji je s obitelji došao u Lyon krajem sedamdesetih, priča o svom pobjedničkom golu u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine. Luis Fernandez, koga su Španjolci pogrdno zvali "renegado" (odmetnik), se prisjeća tog odlučujućeg gola iz penala protiv Brazila (1-1, 5-4 poslije penala): "Da sam fulio taj penal, odmah bi u Francuskoj kazali: On je Španjolac, on nije Francuz... ".

Jedna od najupečatljivijih priča je ona o Raymondu Kopi (pravim imenom Raymond Kopaszewski), sinu poljskog imigranta koji je prije svoje veličanstvene fudbalske karijere, koja je kulminirala igranjem u kraljevskom Real Madridu, radio u rudnicima na sjeveru Francuske. On je ujedno bio i prvi francuski igrač koji je 1958.godine, dobio “Ballon d'or”. 

Fillonov glavni protukandidat, nesuđeni ratni zločinac i bivši francuski predsjednik, Nicolas Sarkozy je prije mjesec dana na mitingu u Nici, kazao: "Francuzi žele ostati u Francuskoj. Želimo dobrodošlicu drugima, ali mi ne želimo mijenjati ono što su nam naši roditelji ostavili. Želimo da naš jezik i naša kultura ostanu ono što jesu."

No, opet smo u onom ZABORAVU. Nicolas Sarkozy je očito zaboravio da je i on potomak imigranata. Njegov otac Pál Sárközy de Nagy-Bocsa, mađarski imigrant došao je u Francusku 1944. godine, bježeći od Crvene armije, dok je njegova majka Andrée Mallah, koja je rođena u Parizu, porijeklom iz sefardske židovske obitelji koja je 1492. godine, protjerana iz Španjolske i nastanila se u Solunu (tadašnjem Otomanskom carstvu, danas sjevernoj Grčkoj), te se tokom Prvog Svjetskog rata nastanila u Francuskoj.

Sarkozy bi trebao malo bolje (raz)misliti što govori, jer je očito zaboravio što su mu njegovi vlastiti roditelji ostavili u amanet, a to je imigrantsko porijeklo.