Cristiano Ronaldo, 'samo' drugi najbolji na svijetu

Piše: Ahmed Burić

Teško se sjetiti boljeg evropskog prvenstva od ovogodiišnjeg. Utakmice se igraju u visokom tempu, niko više sebi ne može dozvoliti da igra bunker, da se zatvori i čeka rezultat. Izgleda da svi danas znaju otvarati konzerve i da je vrijeme kalkulacija i defanzive (konačno) prošlo. Neko će, istina, reći da je Chelsea čistom kalkulacijom prije samo mjesec dana došao do vrha u Ligi pvaka, ali to može proći u jednoj utakmici.

Sujete i porazi

U tri – to je, praktično, nemoguće. Vidjeli smo to na primjeru Holandije u kojoj Van Maarwijk, naprosto, nije uspio pomiriti sve sujete. To je s Holandijom slučaj od početka sedamdesetih, među “lalama” je uvijek bilo zvijezda koje su vukle na svoju stranu (Cruyff, Neeskens, Rensenbrink), kad je izgledalo da će se stvar se polako nastaviti u osamdesetima postavljen je general Rinus Michels, jedan od najvažnijih trenera u istoriji, koji je dosad i donio jedini trofej za “Oranje”, onaj sa Eura 1988.

Zaista, može li se iko sjetiti kad je Holandija izgubila tri zaredom? Istina, po porazima od Bugarske i Bayerna u pripremama za ovo Prvenstvo možda se moglo vidjeti da stvar ne štima, ali ovo baš niko nije očekivao. Da vam je neko rekao da će Holandija nakon tri kola kući bez osvojenog boda pomislili biste da baš i ne zna šta govori. Ovako, to je (bilo) to i zbogom.

A bilo je, najviše, zbog nadahnuća jednog od najboljih igrača današnjice. Koji, eto, ima nesreću da je samo “drugi”. Jer, možete ne voljeti Christiana Ronalda, a razloga itekako ima: naprasit, često i bahat, ponekad pomislite da je on tu više zbog prodaje dresova i reklama za donji veš i parfeme nego zbog igre. Portugalski novinari ga često “špotaju” da on “nije Portugalac, nego zvijezda”, i da za nacionalni selekciju ne daje uvijek maksimum. S onim latino imidžom i tijelom skoro idealnih proporcija on je idealan medijski model, gay ikona, globalni superstar.

Mat u četiri poteza

Najbolja utakmica u dosadašnjem toku Prvenstva krenula je pomalo očekivano: Van der Vaart je krenuo spašavati obraz fantastičnim šutem sa šesnaesterca, a Christiano je na vrijeme izjednačio, stopostotnom hladnokrvnošću.

A onda se u 74. minuti dogodio detalj zbog kojeg se gledaju utakmice i zbog kojih se voli ta igra koja se zove nogomet.

Dakle kao u školi: predmet kontranapad, metodska jedinica prenos od stopera do napadača preko dvojice veznih. I onda, potez koji odvaja velikane od ostalih. Trzaj tijelom, Van Der Wielovo brisanje šesnaesterca i mat. U četiri poteza.

Kad proigra takav igrač, to Prvenstvu daje potpuno novu dimenziju. U četvrtfinalu idu na Čehe koji su pokazali koherenciju i po milioniti put potvrdili činjenicu da je timski duh sve, i da bez obzira na to kakve pojedince imaš, možeš sve samo ako se oni slože u prostoru.

Dva različita umjetnika

Možda je Ronaldova nesreća činjenica da igra u vremenu u kojem je “samo drugi”, što igra u vremenu u kojem vlada Leo Messi. Baš kao što je možda tragedija njegovog velikog sunarodnjaka Eusebija bila u tome što je igrao kad i Pele. Samo što je Eusebio bio skromni Mozambikanac, koji je tvrdio da je on daleko od tadašnjih asova: Pelea, Di Stefana, Puskasa, mislio je da je slabiji i manji od njih.

Christiano nema problema sa samopouzdanjem. FIFA više voli Messija, Diego Maradona – čini se, Ronalda. I često se postavlja to pitanje: “ko je veći, Leo ili Christiano”. Obojica su bolovali kao djeca i karijere sui m bile upitne. Leo od poremećaja hormona rasta, Christiano od tahikardije. I oba su postali kraljevi. CR ide furiozno, dugog je koraka, prolazi kao brzi vlak i puca kao revolveraš, hladnokrvno i razorno.Leo kao da gurka loptu, sitno plete, prolazi tamo gdje većina i ne razmišlja da bi krenula, puca hitro, vješto, koristi hiljade sitnih trikova da zavara protivnika. Ako bi tu stvar pogledali iz umjetničkog registra, Leo je slikar detaljist, koji svoju prekrasnu i ludu viziju gradi tisućama lijepih poteza. Christiano je čovjek velikog poteza, duge linije, razigranosti koja ostavlja bez daha svojim velikim zamahom i velikim oduševljenjem nakon što vidite njegovo djelo u punoj veličini.

Ko je “taj”?

U ovakvim stvarima često na pamet pada onaj dijalog između dvojice skoro apsolutnih znalaca nogometne igre, kolege - veterana Zvonimira Magdića, novinara i Martina Bukovija, Marton – Bascija kako su zvali legendarnog trenera mađarske reprezentacije iz 50-tih godina dvadesetog vijeka, ekipe koja se računa za jednu od najboljih u istoriji. Priča se, naravno, vodila o tome ko je najbolji igrač svih vremena.

Pele, Marton Basci?
Imali smo takvih igrača.
Di Stefano?
Vidio sam takvih igrača.
Cruyff?
Koliko je bilo takvih.

Tek da se zna. Veliki igrači ne ovise o epohi, oni bi bili veliki u svakom vremenu. Većina pravih igra fudbal od pete do glave, samo najveći igraju i glavom.

U svakom smislu. Kad se sve izračuna, nije baš lako reći ko je najveći igrač današnjice. Prije desetak dana Messi je u prijateljskoj utakmici Brazilu zabio tri gola i potopio kanarince s apsolutnom lakoćom. Christiano je, u zvaničnoj utakmici potopio naranždaste.

Uspiju li to još tri puta, Portugalci se ostati zapisani zlatnim slovima, kao niko prije njih. A mi, onako naivno, mislili da možemo proći pored njih. Skoro ništa ne biva slučajno. Cristiano Ronaldo, pogotovo.