Ahmed Burić: Manje od nule

Sve i da je sudija Nicola Rizzoli, odsvirao taj penal u sudijskom vremenu - a snimak pokazuje da su u istom napadu bile dvije takve situacije, prekršaj na Džeki, a onda ruka u visini šesnaesterca – reprezentacija Bosne i Hercegovine nije zaslužila tu pobjedu koja bi otvorila vrata Svjetskog prvenstva u Rusiji.

U prvoj utakmici u Atini, izabranici Mehmeda Baždarevića su, praktično, prestali igrati u 75. minuti, pa je gol u posljednjim sekundama bio nekako zakonomjeran zaključak te utakmice: sreća je, nekako, uvijek s hrabrima, a našoj se reprezentaciji to, nekako, ne da biti.

Protiv oslabljene Grčke, mješovitog sastava punog golobradih novaka, krenulo se kalkulantski, "nasigurno”, pa je i završilo prema računu Michaela Skibbea: objektivno slabiji tim u odnosu na BiH, došao je “po nulu” (a “zicerom” u 84. minuti mogao je odnijeti puni plijen) – i ostvario svoj cilj. 

Poslije utakmice je uvijek lako biti “pametan”, međutim nogomet je, pored, fizičkog nadmetanja i taktičko nadmudrivanje, borba idejama i koncepcijom. Ovoga puta je to s naše strane izostalo, i sve su prilike da ćemo sljedeći Mundijal opet gledati preko malih ekrana. Velike stvari, očigledno, nisu za “male”. E sad, ako ćemo u sve upisivati još i (nikad sasvim bez vraga) teorije zavjere, onda bude i jasno da u FIFA-i više vole vidjeti Grčku na Mundijalu nego Bosnu i Hercegovinu. Ali, to nije cijela priča. U takvim utakmicama stvari su jasne. Treba dati gol. A naši reprezentativci do ulaska Kodre nisu čestito opucali na gol. Dakle, sami su krivi.    

Uz, dakako, izuzetke. Džeko ne može sam. Iako najstariji, u prvom poluvremenu samo je Ibišević širio prostor, igrao bez lopte i pokušavao pomjeriti zid koji su Grci postavili. Stvar je dodatno krenula po zlu kad je Lulić zbog sudara glavama morao napolje, a iznuđeni ulazak Kodre ispao je jedno od rijetkih dobrih rješenja u igri Bosne i Hercegovine.  Ono što uvijek ostaje enigma kad je riječ o toj ekipi, jeste kako skoro svaki protivnik BiH dobiva većinu duela u polju? Unatoč prljavoj igri Grka, uvijek na ivici faula za karton, ona skoro redovno završava s većim brojem kartona od protivnika?!

Tako je bilo i sinoć (četiri žuta za BiH, tri za Grčku) u jedinoj utakmici od devet odigranih u europskom dijelu žrijeba, na kojoj nije bilo golova. Grci, praktično, oduvijek, igraju tako: "dosadno", vadeći živce protivniku i publici, i na kraju, obično, izguraju neki povoljan rezultat.

Teško ih je nadigrati, a budući da je BiH to već učinila u Atini, moglo se razmišljati u pravcu da jedan ili dva igrača unesu novu krv, i naprave neku akciju ili detalj koji bi mogao presuditi. Baždarević je tog jokera, možda vidio u Jajalu, ali nije uspjelo. Kodro je sasvim solidno odigrao svoj debi, odnosno tih pedeset i šest minuta, dok ga selektor (?!) nije zamijenio Bešićem. Ko uvodi mladog igrača u 20. minuti, da bi ga izveo u 77? Neko ko baš i ne drži do vlastite vizije igre, nego kupujući vrijeme, kao da ostavlja sebe što duže u igri. U današnji vakat, selektorski posao je motivacija, a reprezentacija  Bosne i Hercegovine, nekako, nema sreće s tim.

Dok je iznad nje lebdio dobri duh Ivice Osima, još su se i nazirali nevidljivi konci koji tu u osnovi jednostavnu igru povezuju u jednu vrstu harmonije, a ono što gledamo u posljednje vrijeme je iskrzana verzija prošlih kvalifikacija. "Filozofija" nabij loptu i nadaj se da će doći do Džeke, pa ako on nešto napravi dobro i jeste, a ako ne onda nikom ništa, rijetko je donijela nešto dobro. Bosna i Hercegovina, u tom smislu, nije izuzetak. Toj ekipi, da se malo pokušamo podići u metaforički svijet, fali arhitekture. To što je Rizzoli, van sudijskog posla – arhitekt, može imati neke veze, ali on, bez obzira na to što je sudijama u današnjem fudbalu dozvoljeno sve – nije glavni. Mudrost današnje igre, ako ona uopće postoji, mogla bi biti u tome da se nametne i provede svoj koncept.

I sada, nešto iskreno, i sasvim osobno: zašto Miralem Pjanić, igrač takve klase, ne može u toku utakmice izvesti pet istih kornera, u kojima bi lopte padale na približno istu tačku? I zašto je nakon dvije prekratke i dvije preduge lopte iz ugla odustao od tog posla, ostavljajući ga Višći, koji jeste srčan i vrijedan, ali objektivno, nije taj potencijal koji bi mogao svaki put napadače gađati u glavu? To nisu nikakvi prezahtjevni zadaci, to je osnov s kojim, valjda, ne bi trebalo biti previše problema. Ali, očigledno, ne kod nas. Ono što odvaja velike od prosječnih, kao uostalom i u arhitekturi je – misao. Ideja. Grci je nisu imali, ali oni svoje ništa znaju zaštititi. Baždarević, pak, svoje "ništa" iz sinoćnje utakmice u Zenici ne može prodavati kao kapital. Jer, ono što smo sinoć vidjeli u Zenici, nije bila “nula”.  Nije bilo ni 0-0.

Bilo je manje od nule. I zato, najvjerovatnije, i nećemo u Rusiju.