Prije 40 godina: Bosna osvojila prvu titulu nakon velikog trijumfa u Beogradu

Košarkaška reprezentacija Jugoslavije bila je tek krunisani europski (1977) i budući svjetski prvak (1978), a tri najjača kluba – Bosna, Partizan i Jugoplastika – harali su domaćim i europskim parketima.

Jugoplastika, koja je sezonu ranije (1976-1977) stigla do trostruke krune, zamalo je propustila finale Kupa šampiona, a posustala je i u domaćem prvenstvu.

Tako smo, umjesto troboja gledali neviđene dvoboje Partizana i Bosne. S jedne strane Partizanovi asovi Kićanović, Dalipagić, Marić, Petrović, Vujačić, trener Ranko Žeravica, a na drugoj Delibašić, Radovanović, Varajić, Đogić, Pešić, Krvavac, Bosiočić, Hadžić i Benaček, predvođeni trenerom Bogdanom Tanjevićem.

Bosna i Partizan odigrat će tri antologijske utakmice koje se još pamte na našim prostorima po činjenici da je svaki put pukla "stotka", odnosno postignuto više od 100 poena u režiji obje ekipe.

U prvom dijelu domaćeg prvenstva Partizan je pobijedio Bosnu u prepunoj Skenderiji, pred 7.000 gledalaca, rezultatom 107:102.

Osim u prvenstvu Jugoslavije, Bosna i Partizan sjajno su gurali i u europskom Kupu Radivoja Koraća plasiravši se u veliko finale. Sudbina je htjela da u dva međusobna duela, u svega tri dana, riješe pitanje osvajača dva trofeja.

U banjalučkom Boriku 21. marta 1978. godine, pred 6.000 gledalca, odigrano je vjerovatno najbolje finale nekog europskog kupa. "Frcalo" je na sve strane, ono što zovemo "run and gun" utakmicom: Košem Đogića u posljednjoj sekundi, Bosna je izjednačila na 101:101 i izborila produžetak.

No, u produžetku je kriterij sudija Belgijanca Simona Mottarda i Čehoslovaka Lubomira Kotlebe išao na ruku Partizanu, iz igre su zbog pet ličnih grešaka izašla čak trojica Bosninih igrača – Radovanović, Varajić, Bosiočić – pa je Partizan slavio pobjedu 117:110.

Samo tri dana kasnije – 24. marta 1978. godine – na programu je bila utakmica u kojoj su Partizan i Bosna u Beogradu odlučivali o prvaku Jugoslavije.

Tako je na današnji dan prije 40 godina odigran je susret pretposljednjeg 25. kola, utakmica uoči kojeg su Bosna i Partizan dijeli prvo mjesto sa po 21 pobjedom i tri poraza. Bilo je jasno da su "crno-bijeli" favoriti jer su Bosnu već pobijedili na neutralnom (Banja Luka) i terenu Studenata (Sarajevo).

No, Bosna je pokazala da je najbolja kad je najteže. Sjajnom igrom, puleni Bogdana Tanjevića, od početka su držali vodstvo, na odmor otišli sa sedam poena prednosti (58:51). Nošeni fanatičnom podrškom 5.500 "Grobara" u Hali sportova na Novom Beogradu, košarkaši Partizana u finišu su se približili na dva poena zaostatka.

Do kraja utakmice ostale su 23 sekunde, kada je fauliran Mirza Delibašić. Svi su očekivali da će igrači Bosne odabrati loptu sa strane i pokušati je sačuvati do kraja. No, legendarni Kinđe je odabrao dva slobodna bacanja i, uz zaglušujuću buku zvižduka, oba pogodio.

Ne samo da je Bosna sačuvala prednost nego je povećala do konačnih 109:102. Bila je to pobjeda za titulu iako je ostala formalnost, da nekoliko dana kasnije, u posljednjem kolu, pred 7.000 navijača u Skenderiji, Bosna pobijedi beogradski Radnički 108:84 i osvoji prvi trofej u klupskoj historiji – titulu prvaka Jugoslavije.

Odmah nakon sjajne pobjede u Beogradu košarkaši Bosne pohitali su na avion za Sarajevo, a na butmirskom aerodromu priređen im je veličanstven doček, koji se može uporediti sa slavljem nakon osvajanja titule europskog prvaka u Grenobleu godinu kasnije.

U kasnim večernjim satima iz JAT-ovog DC-9 na redovnoj liniji Beograd-Sarajevo izašli košarkaši Bosne, a u aerodromskoj zgradi dočekale su ih ovacije hiljada navijača koji su nekoliko sati ranije grizli nokte uz direktan TV prijenos dramatične utakmice.

Šest godina nakon ulaska u Prvu ligu Bosna je postala prvak Jugoslavije. Ostalo je historija...