Ahmed Burić: Ponos i stid

Piše: Ahmed Burić

Postoje situacije u kojima je, bez obzira na iskustvo ili kvalitet koje ima onaj ko piše teško napisati tekst. Jer, šta se može reći nakon što poslije pobjede nad velikom ekipom, i sa dva poraza i tri pobjede budete jedina ekipa na takmičenju s takvim skorom koja neće koji neće vidjeti drugi krug?  “Vaditi” se protiv Litve u košarci, slično je kao da u nogometu za prolaz morate dobiti reprezentaciju Italije. A trebalo nam je plus 9, pobjeda od devet poena razlike.  Šest minuta prije kraja, u utakmici koja se može pokazivati kao udžbenički primjer kako treba igrati protiv jačeg protivnika, BiH je vodila šesnaest poena prednosti. Onda je Nemanja Gordić krenuo u polaganje, kao gora visoki litvanski centri su pokrili koš, on je pokušao naći nekog od naših, izbacio loptu koja je, praktično, “izašla” na centar, Litvanci su otišli u kontru, i prednost se počela topiti.

Postoje velike, sudbonosne, utakmice i one se ne igraju svaki dan. Utakmica u Jesenicama između košarkaških reprezentacija Litvanije i BiH bila je, upravo, to. Film, triler u kojem je jednu od velesila svjetskog basketa trebalo pobijediti deset razlike da bi se prošlo u drugi krug. U novoj, modernoj dvorani, ljubljanskim Stožicama odlučit će se evropski prvak, i nakon dvije pobjede nad Crnom Gorom i Makedonijom, izgledalo je da i naša košarkaška reprezentacija, nakon svih tih godina suše može biti tu. I što je, najvažnije, da je to zaslužila.

Postoje veliki, sudbonosni igrači čiji su potezi brži, jači, bolji i nepredvidljiviji od ostalih. Njih se zove liderima, “čuvarima straha”, njihovi ugovori izgledaju  dresove i  njihovi su ugovori skuplji. Ali, oni donose ono što treba, radost, prevagu i čuvaju ime i obraz ekipa. S druge strane, trenerima zadaju glavobolju, jer ih se mora “čekati”, da ih krene šut, da nađu mir u sebi i produciraju i ono što se od njih očekuje. Takvi igrači su i Linas Kleiza, krilo – lutalica fantastične snage, kojem se obećavala velika NBA karijera i Mirza Teletović, čovjek sa šutem koji nije viđen otkad je s terena otišao Dražen Dalipagić.

Čitavo prvenstvo Kleiza je izgledao poluzainteresirano, nevoljko produžavao loptu u napadu, i samo u pojedinim trenucima kad bi zakucao s reketa, jer nije bilo drugog rješenja. S druge strane, Mirzu Teletovića je mučio šut. Radio je u odbrani, skakako, izlazio iz blokova, ali nije išlo. Do sinoć kad je otkačio jednu tricu sa devet, a drugu s jedanaest i po metara, dovevši emocije do usijanja. Kleiza je na plus 9 za njih, nakon dva promašena penala, bez kompleksa kresnuo tricu, koja je ušla, i to je bio kraj.

Pobjeda nakon koje kreću suze

Postoje ljudi čiji izgled odaje njihov karakter. Jonas Kazlauskas, selektor Litvanije, izgleda kao pukovnik obavještajne službe KGB-a iz filmova o Jamesu Bondu. Tvrdim engleskim je na konferenciji za tisak rekao “da je teško govoriti o utakmici u kojoj u jednom trenutku imate spakovane kofere.” Raspakovao ih je Kleiza, koji staturom podsjeća na mog druga Emira Suljagića, a igrom pomalo na Gorana Grbovića, nekadašnje krilo jugo-reprezentacije kojeg je zapalo da bude u generacijskom raskoraku, i na neki način spoji Kićanovićevu i Delibašićevu generaciju i onu nadolazeću, Draženovu i Kukočevu.

Postoje rezultati koji se pamte. Tih 78 – 72 protiv Litve ostaće jedan od najsvjetlijih rezulata u povijesti naše košarke. Pobjeda nakon koje kreću suze. Te suze koje je Aco Petrović pustio na konferenciji za štampu rekavši ono što je rekao – da on i njegova ekipa rade volonterski, a da mu se iako je bio selektor Hrvatske, Bosna i Hercegovina zavukla pod kožu – su ponos nacije. Ma kako to patetično moglo zvučati. Tražiti uzroke ispadanja je u redu, ali zamjeriti bilo šta momcima i selektoru bilo bi neprimjereno i nepristojno. I još nešto: Nihad Đedović je ljudski i igrački sazrio dotle da se u naredne dvije sezone može očekivati igrač najvišeg evropskog kalibra.  Pa se onda opet vidimo. S velikom Litvom, za čiju se sudbinu na tribinama u Jesenicama prepao čak Arvidas Sabonis.

Postoje i problem koje neke reprezentacije nikada neće imati jer su njihove zemlje preživjele dječije bolesti. Da smo prošli dalje u Ljubljanu, ljudi iz Saveza morali bi tražiti načine finansiranja, jer ovu reprezentaciju niko iz državnih institucija nije shvatio kao svoju, i nije (finansijski) podržao. Tako su sami, kao dvanaest žigosanih, otišli da budu žrtve, a zapravo su postali heroji.

No, danas je već novi dan. Valja u Žilinu, provjeriti jesu li fudbaleri spremni da nas obraduju i odvedu na Svjetsko prvenstvo. Ali, svejedno.  Da parafraziram rahmetli Duška Radovića, imamo bolje košarkaše i fudbalere nego što zaslužujemo. Prava istina o nama su naši političari. Zato treba voljeti ovu Reprezentaciju. I biti ponosan.