Ahmed Burić: Čefurji 'in'

Pred nama je Evropsko prvenstvo u košarci. Naš kolumnist, svaki će dan izvještavati sa vrelih parketa u Sloveniji gdje se 24 reprezentacije, među ostalima i naša, bore za evropski prijesto.  

Piše: Ahmed Burić

U Jesenicama, gdje naša reprezentacija počinje svoj put na Evropskom prvenstvu, živi 68% neslovenaca. Ako dobri bog ne pogleda družbu Ace Petrovića i Mirzi Teletoviću ne podari da mu se procenat trica koje će uputiti na košu ne poklopi sa procentom useljenika koji žive u “gradu hokeja”– oprostićemo se nakon prvog kola. Ako ne, niko sretniji od mene. Dobar dan - dobar dan! 

Dvije trećine “čefura” (što je pogrdan izraz za useljenike u malu, slatku podalpsku državu), u Gorenjskoj, nadomak granice s Austrijom, već skoro dva mjeseca očekuje “svoje” reprezentacije, tako da već mjesec dana kruži vic: “Jesi čuo da su hoteli u Jesenicama prazni?”, pita Janez svog druga Ibru. “Ne vem, zakaj?” – odgovara Ibro. “Pa zato što svi spavate kod svojih”, pomalo cinično, ali trijumfalno odgovori Janez, prije nego što naruči još po jedno Laško. 

Solist Bo i srpska (ne)sloga 

Dakle, dvije (pri)baltičke ekipe (Litva i Latvija), i četiri balkanske (BiH, Crna Gora, Srbija i Makedonija) traže prolaz za ljubljanske Stožice, i tu, u dvorani “Podmežakla”, meki slovenačkog hokeja očekuje se prava frka. Pored naših, najviše simpatija imam za Makedonc(it)e, koje s klupe  predvodi Slovenac Aleš Pipan. Prošlo prvenstvo u Litvaniji su igrali kao ludi, izgubili meč za bronzanu medalju, a BoMc Calebb se pokazao kao jedan od najboljih solista “jedan na jedan” u istoriji evropske košarke. Samo, valjda, pokojni Dražen, onda Bodiroga i “Teos” Nicos Gallis su s takvom samouvjerenošću i superiornošću ulazili u buket protivničkih igrača i na kraju progurali loptu kroz obruč i mrežicu. S tim da je McCalebb najniži (i vjerovatno najbrži) od svih pobrojanih (1.78). Najstariji su na prvenstvu, sve je to suri veteran – Gečevski (36), Čekovski (34), Ilievski (33) i možda najveći “lik” Pero Antić (31), kojem se pred kraj karijere desilo da ga uzme prvo Olympiacos, a ove će godine, dizajniran kao s naslovnice Man’s Healtha, s brojnim tetovažama i minđušom, u Atlanta Hawkse. Neka im je sretno, ne bih imao ništa protiv da budu prvi u našoj grupi, mada je teško očekivati da mogu ponoviti rezultat s prošlog Prvenstva. 

A Srbi? Poznato je da se s njima nikad ne zna. Na parketu i izvan njega. U Poljskoj 2009. niko pod kapom nebeskom ništa nije očekivao od njih, a uzeli su srebro, to im je u posljednjih 12 godina jedina medalja, a zlata nema još od Istanbula 2001. U Poljskoj je glavne tekme rješavao Teodosić, šutevima s devet metara, danas ga nema, a atmosfera nije baš zavidna. Baš kao nekad Slovenija, kojoj su uvijek falila dva – tri igrača, tako bi Srbija danas, najbolju ekipu sastavila od onih kojih nema. Pametni Veličković, lukavi Savanović, brzi i inteligentni Tepić, teško će biti nadomješteni od Bogdanovića, Nedovića ili Micića, ali to je “Zemlja košarke” i s njima nikada nema labavo. Mogu iz inata, kao protiv Hrvata u pripremnom periodu, odigrati i dobiti baš sve (osim Francuske, budimo realni), a mogu ostati u sivilu koje ih, manje – više, prati posljednju deceniju. Njihova prevaga je i sijeda glava Dušana Ivkovića, trenera koji je prošao svuda. 

Nosač iz Bijelog Polja i matematičar Luka

Prođoh skoro Crnom Gorom, kaže narodna pjesma u kojoj lirski subject želi zaboraviti svoju staru ljubav. Teško da je moguće zaboraviti da za đetiće ne nastupa njihov najbolji igrač, nosač aviona iz Minnesote, “sagrađen” u Bijelom Polju Nikola Peković. Treneru Luki Pavićeviću bivši selektor Duško Vujošević ostavio je ekipu koja kako – tako može sa svima, ali Luka je još kao igrač bio sjajan matematičar – studirao je u Americi – pa je sračunao da po hitnom postupku mora kupiti playa. Izbor je pao na Tyresa Ricea, superbrzog motora kontri koji se naigrao po kvalitetnijim evropskim ekipama (Lytuvos Rytas, Panionios, Bayern), ali nije NBA kvalitet. Mladi Nikola Vučević, sin nekadašnjeg “Bosninog” igrača Bore još traži mjesto pod suncem u Orlandu, i on će biti glavni pod koševima. Mogu pomoći Sekulić, Dašić i Milko Bjelica (možda i braća Šehovići) ali hoće li to biti dovoljno? Možda može pomoći prešednik (meko “š”) Saveza, direktor Crne Gore Milo Đukanović, ali to već prelazi u onaj registar koji smo upotrijebili za BiH, dakle skoro pa pustih snova. 

Kraljevi Baltika i duh Pere Vilfana 

Malo je ekipa na svijetu koje poštujem kao košarkašku reprezentaciju Litve. Djetinjstvo i ranu mladost obilježili su velikani Kurtinaitis, Homičus, Marčulionis i najveći od svih, div Arvidas Sabonis, koji je danas predsjednik Saveza. Zlato iz 2003. još je uvijek njihov najbolji rezultat, poslije toga su se malo “patili” (dva peta i jedno treće mjesto), ali i kad nisu najbolji uvijek su “tu negdje”. Dva “ormara” od braće Lavrinovič, Maciulis, Kleiza, garantuju da oni idu dalje, a stiže i novi kvalitet Valanciunas , ponajbolji evropski mladi igrač i Motijeunas koji je prošlu godinu proveo u Houston Rocketsima. Osobni favorit, koji će skupo prodati svoju kožu, ako je uopće bude morao prodavati. 

Sreća u nesreći naše reprezentacije što ćemo poslije prve utakmice s Latvijom, u prvoj utakmici skoro pa odmah znati na čemu smo. Kod njih je prva zvijezda Bertrans, bek šuter koji kad “nađe” ruku potapa sve, baš kao što je potopio i nas u kvalifikacijama. Ostali manje – više igraju u Baltičkoj ligi i nisu “kraljevi” kao Litvanci, ali nisu ni prosjaci.  

Biće ,dakle, da nas danas očekuje šuterska utakmica, u kojoj će odlučivati procenat trica. Bertrans je, dakle, “otkačen” baš kao i Teletović, pa koga krene , tako će i biti. To nije baš velika strategija, ali gram prakse razara tonu teorije. Valjalo bi, kao nekad u Istanbulu sresti Peru Vilfana koji je bio jedan od najluđih šutera što ih je jugoslavenska košarka ikad imala. Mariborčanin brz kao zvečarka, znao je dati i po šezdeset poena u jednoj utakmici.  Danas je ambasador Eurobasketa i vjerovatno neće imati vremena da cijeli dan razgovaramo. Sve što ga je tada zanimalo bilo je - “Kako je Mirza Delibašić?” 

Ali, to su bila druga vremena… No, nadati se da će dobri Kinđetov duh biti s našima u Podmežakli. A i Aco Petrović je bio “taj”, znao je pogoditi po pet trica zaredom. Pa, onda, neka se poklopi. Za sve čefure ovoga svijeta.